Kategorija: Stil

Skrivam svoj pogled dok ti tiho govorim: “Ne, neću moći.”

Naprosto ne vjerujem da sam tu riječ tebi izrekla, gledaš u mene i ne vjeruješ što čuješ, nadalje skrivam pogled da ne vidiš moje suze, a potom pokušavam onako bezbrižno ti reći da ću ti se priključiti kasnije, da pođeš na taj daleki put bez mene, a za nekoliko dana, ako me budeš želio, stižem, jer dovršiti moram svoje poslove koji su se nagomilali u mom uredu, projekt je gotov i trebam provjere sa timom napraviti da počne rekonstrukcija zaštićenog spomenika kulture, za što imam sve dozvole… sve sam u jednom dahu tiho gotovo šaptom izgovorila. Grlo mi se stezalo, peklo onako suho, oči prepune suza koje su se počele kotrljati niz obraze. Zaiskrilo mi je pred očima, nikako da dođem do daha, počela sam jako teško disati, dah mi je nestajao.

Ali, svejedno pričam i pričam, a inače te nikad ne opterećujem svojim poslom, jer ga organiziram tako da i ne znaš da ga imam i da radim i kad i dal` radim i kad i gdje i odakle novac pristiže.
Odavno sam svaki tvoj slobodni sat i minut s tobom, ugađam ti i uživam, sretna što vidim bezbroj osmijeha i zadovoljstvo… ti si moja sreća i sve moje, ne trebam i ne želim išta više …

Važan si mi samo ti sretan, opušten, nasmiješen. Sve sam tebi prilagodila.

Tiho, bosonog lagano, gotovo na prstima si u nekoliko koraka se stvorio uz mene, zagledavaš me sa svih strana, okrećem lice prepuno suza, samo da ih ne vidiš. Ipak si pronašao način, tvoje duge ruke i nježni prsti.

Prišao si mi s leđa i i ljubiš vrat, okrećeš me k sebi i vidiš suze … osmjehnem se nonšalantno i kažem luk režem, pa što si očekivao.
Podižem glavu, ljubim te u obraz i objašnjavam:

To je simpozij koji ti puno znači za tvoju karijeru, daleko je i dugo traje, da i prvi puta da ćemo biti razdvojeni duže vrijeme, ali ti je važno biti tamo, da imaš slobodu svo vrijeme i da uživaš kako i kad poželiš, neopterećen sa mnom, da odlaziš kamo i sa kim želiš, a znaš da sam u našoj oazi. Znaš da ću biti u uredu i posao koji me čeka dovršiti.

Hodam po kuhinji pomalo nervozna, skidam papuče jer su mi stopala postala vrela, bosonoga na pločicama, držim u jednoj ruci nož i luk, suze se kotrljaju, luk ne ispuštam jer mi je alibi za njih. Nervozna sam, ne smijem pokazati, a ne znam kako prikriti.

Odlazim do komode, na drugoj strani kuhinje, u taj dio, posebno nju, gotovo nikad ne zaviruješ, tu je moje odlagalište sitnica. Bitno mi je da što ostavim i pronađem.

Otvaram ladicu i vadim uvezane listove, koji čine knjigu. Pružam i objašnjavam : ” to je tvoje predavanje, tipkala sam dijelove i spojila sva tvoja izlaganja koja si u diktafon izgovarao svako jutro dok smo pili čaj na terasi, sa bezbroj dijagrama i slika, eto, dala sam si truda i spojila u cjelinu, jer sam znala da nećeš stići napraviti. Puštala sam te, važniji je bio tvoj odmor na plaži na koji sam te svaki dan odvodila poslije posla, birajući uvijek drugu divlju plažu… nikada nisi znao da li ću doći po tebe i gdje ćemo poći. Brže tipkam od tebe, manje spavam.

A ja sam uživala kao dijete, planirajući gdje i kada, što ponijeti, kako ćeš reagirati, da li ći ti se dopasti.

Uživala sam svaki puta kada bi došla po tebe. Podigla bih ti glavu, izljubila lice i stavila povez na oči, u početku si se bunio, a potom i sam uzimao kravatu i stavljao preko oba oka. Obožavao si te naše vožnje do mora, osjetili bi samo miris soli, lagani povjetarac je šumove valova, galebova i brodica donosio. Potom, sve dok ne bi parkirali, a onda stali na pijesak, kad si ga pod nogama osjetio, povez bi skinuli, do tada je stajao.

Sve je to lijepo sjećanje sada, kao da sam samo kao kroz san kročila, opuštala sam te i uživala u našim kupanjima i maženju u vodi. A čuvala sam te od sunca i mravi dok si spavao. Uvijek mi je bilo važno da se odmoriš, mazala bih te kremama i masirala nježno, svu svoju energiju kroz prste predavala nesebično, utkala sam u tebe, u svaki milimetar tvoje kože koji obožavam. Lagano, nježno, blago u ritmu srca.

Uzimaš i gledaš i oči ti cakle, ne trebaju nam riječi jer energija struji dvosmjerno, nezaustavljiva, nesebična, obožavamo jedno drugo i teško nam to priznati, ali pokazujemo na poseban način koji osjetimo.

Dan tvoga polaska je došao.

Dugo sam razmišljala i instiktivno sam pristupila tvojim stvarima. Spakirala sam ti i prtljagu, jedna je sportska oprema, druga večernja i treće za neformalna druženja i izlaske.
Zaviruješ u garderobu uz sobu, još sam sagnuta i slažem, bosonog si i ne čujem te, ali osjetim tvoju blizinu i grudi mi skaču … bez riječi si, oči ti još više cakle, dižeš me u naručje i odnosiš u našu sobu, poliježeš na krevet i pripijaš se uz mene. Sve brže dišeš, nježno me maziš i ljubiš svaki djelić moga lica, a onda pomalo skidaš i svaki djelić tek otkrivene kože ljubiš … sad već teško dišem jer suze zbog rastanka me guše, ali sam odlučila moraš imati svoju slobodu, moraš imati svoj prostor, moraš imati odmak, moraš se od svega odmoriti, pa i od mene, udahnuti i nastaviti dalje.

Primjetila sam u zadnje vrijeme tvoju blagu odsutnost, povremenu i shvatila da samo kad si sam sa sobom ćeš to i rasčistiti … ne pitam nikad ništa, ne moram, osjećam sva tvoja raspoloženja i traume, previše mi je stalo do tvoje sreće i zadovoljstva. Cijeli život je pred tobom, podupirem te, tvoj sam stup i oslonac, uz tebe u svim tvojim odlukama, jedno smo i osjećamo to, jedno bez drugoga ne možemo.

Zadižeš mi svaki djelić odjeće i ljubiš, pa pokriješ, pa na drugoj strani i redom ideš, trzam se na svaki dodir jer me grčevi hvataju i na samo tvoje prisustvo … nježno sve sa sebe skidaš i liježeš preko mene, potom me skidaš i odmah prekrivaš svojim tijelom, aaaaaaaaaah, koja toplina, energija struji … moje ruke su oko tebe posvuda, mazim čvrsta bedra i usmjeravam te među svoje noge koje si raširio nježno, poljupcima, čarolija … to samo ti postižeš, moje besvjesno stanje i nisam više u prostoru i vremenu, samo s tobom, osjetim tvoj puls, tvoju energiju, ništa drugo ne trebam, ne želim, prodireš i nešto šapćeš ali te nisam čula dobro, jednostavno smo oboje u isti tren vrisnuli, nizali su nam se grčevi, a tvoja sperma je duboko u meni završila, kao nikada do sada. Zagrlio si me i postavio preko sebe, kao da sam ti pokrivač, dugo mazio i zaspao, nisi me ispuštao ni malo.

Stigao sam, javljaš se, a ja po našoj kući jurim s radnicima jer želim u samo nekoliko dana napraviti jaccuzi i saunu u vrtu uz bazen, želim da sve bude gotovo prije tvoga povratka, onda sam odlučila postaviti pomični krov iznad našeg kreveta. Uvijek dugo ležimo zagrljeni, želim da svjetlost zvijezda i mjeseca bude dio naše čarolije. Volimo cijelu kuću, svaki kutak nam je važan, zato sam se upustila i u izradu kamina u zimskom vrtu. To je izazov na koji sam se dugo pripremala, jer kad se vrijeme promijeni i kad ne budemo mogli više po divljini hodati, donosim djelić prirode na korak … to te čini sretnim i opuštenim. Volimo neobuzdane predjele i divlje plaže, netaknute uvale.

Naravno da ti ništa ne govorim, u poslu sam, moram dovršiti. Tražiš, želiš me vidjeti na kameru, izbjegavam i napokon pronalazim mjesto na kojem nećeš shvatiti gdje se nalazim, tebi ni jedan detalj ne promiče.

Falim ti i pitaš kad ću doći, a ja te pitam da li si otvorio treću torbu, onu sa sportskom opremom, naravno da nisi, a tamo sam ti toliko toga složila. Znala sam, samo te rekreacija ponese i budeš opet onaj mali, neopterećeni dječak, šalješ mi poljubac i pravac torba, hvataš ju i mašeš tenis reketom sav ozaren, to mi je bio cilj, zabavi se. Budi aktivan i napravi sve što možeš dok imaš vremena.
Meni vrijeme leti, posao nikako da stane, novi detalji izrade se pojavljuju. Planiram i osmišljavam.

Ono kad dovučem nekoliko ekipa majstora i kad je sve u neredu, a opet, moram to dovršiti jer samo tjedan dana imam za sav posao, uvela sam 3 smjene rada, ne spavam, premorena, padam s nogu. Tek, povremeno sjednem u našu fotelju i obučem tvoj mantil i energija stiže, nastavljam … konture dovršenja su blizu, dovodim paralelno ekipu čistača i polako se ipak nazire kraj …
Neumoran si, zoveš svaki dan, nekoliko puta, čudiš se što nisam po noći na našem krevetu, zašto nisam u vrtu … izbjegavam razgovor o tome, zabrinut si jer nisam izravna kao uvijek i kažeš mi da prvim avionom dođem k tebi, ništa više te ne zanima. I što mi drugo preostaje, pojačavam ekipe u našoj kući i spremam kofere … spavat ću u avionu, nema mi druge.

Uspjelo mi je našu oazu dovesti u stanje raja, već vidim kako ćeš sav ozaren trčati i nositi me.

Stjuardesa me budi, zaspala sam, umor je svoje napravio, a komadi cementa mi iz rubova hlača cure … he he, smijem se ali sretna jer mi samo tvoj lik titra i tvoja sreća mi je važna. Izašla sam zadnja iz aviona van. Odlazim po prtljagu. Namještam haljinu koju voliš, vežem maramu koju si mi poklonio za našu obljetnicu. Gledam, nema te … čekam kofer, nema te, izlazim van, nema te … taxi se nudi, odmahujem rukom, sjedam na kofer, stavljam šešir i čekam. Vrijeme nikako da prođe, sve je stalo. Osjećam se glupo i besmisleno. Zašto sam došla?

Trčiš s buketom cvijeća i zalijećeš i dižeš me. Oh, koja toplina, koja vibracija, ne ispuštaš me ni malo, sve mi ispalo iz ruku, sva sam u poljupcu koji mi snagu vraća.

Nakon dugog zagrljaja i poljupca, uzimaš kofere. Gledaš mi izgrebane ruke i pogledom pitaš što je, a ja odmah prelazim na drugu temu, kako ti je i kad si na redu sa svojim izlaganjem, kažeš da je sve gotovo, da smo sad samo nas dvoje na redu i nitko i ništa nas neće smetati.

Odlazimo u hotel … u predvorju ti prilazi recepcionar i nešto govori, gledam dekoracije, uvijek sam profesionalno orijentirana, zapažam sitnice i detalje izvedbe. Nema te, tapkam oko kofera, kad dolaziš, uzrujan si vidno, odvodiš me u restoran i kažeš da nam naručim ručak i da se vraćaš brzo, ljubiš me i trčiš.

Što je sad, pitam se i uskoro imam i što vidjeti, jedna dama te uhvatila i vuče za ruke, pokušava te silom zagrliti i ljubiti, guraš ju pristojno, ali je pripita i posrće, ne pušta te ni malo, sav si se uspetljao, sjedim i čekam tvoj znak, ne želim se uključiti u prepirku koja nema kraja. Sve više ljudi se okreće i postaje ti neugodno, ustajem i prilazim, hvatam te za ruke i zamolim gospođu da se odmakne i otrijezni, ostavljam joj svoj broj telefona i povlačim te sobom u hol, od očiju svih koji su se zatekli.

Uzrujan si jako, ne znaš što da kažeš, zbunjen si, a točno znam što je, pojavila se ona, s kojom si imao flert i sad te svojata, nisi bio jasan kod prekida, kojega očigledno nisi ni napravio, smatrao si da nekomunikacija znači i kraj, ali si se prevario.

Mi žene moramo dobiti jasnu poruku a i onda ju ne shvaćamo kako je rečeno, ne priznajeo kraj i poraze.

Poslala sam te u sobu i vratila se u hol, ona je sjedila za šankom zadignute haljine, naslonjena na nekoga mladića, već je pronašla utjehu, pa sam se vratila za tobom.

Šutimo, ne spominjemo neugodu. Oboje smo se u kadu uvalili i dugo se trljali pjenom, ručak nam je došao u sobu, na terasi smo dočekali večer, hraneći jedno drugo. Nisam te ništa pitala, tvoja nervoza je polako prestajala, a to mi je bio cilj.

Što da te pitam? Zašto da pokvarim naše vrijeme.

Zvono i udaranje po vratima, odlazim i otvaram, ona stoji, leluja, došla je po tebe, a pita me tko sam ja i grubo me gura s vrata, čim te ugledala kako sjediš u pletenoj fotelji na terasi ali … stala sam ispred nje i pitala, što želi i s kojim pravom, trgla se, rekoh joj, ja sam odabranica njegovog srca, on moga, ne može se netko samo tako pojaviti i narušavati naš život.

Rasplakala se, kaže željna je seksa, a htjela je s tobom … povukla sam ju unutra, raskopčala, strgnula s nje haljinu i počela rukama prelaziti po tijelu, ide prema tebi, ne dozvoljavam, tebi pokazujem da se makneš iza zavjese i hvatam ju i okrećem, skidam joj gaće i grudnjak, gola trči po sobi, ja ju ne puštam, poliježem na pod i liježem preko nje, cijelu sam ju prekrila i digla ruke visoko i držim s jednom a s drugom joj masiram grudi i prelazim na međunožje … počinje stenjati i tražiti još, gadilo mi se sve, ne podnosim alkohol, ne podnosim suze i sve što se dogodilo, ali, ali ti si moj, ne dozvoljavam da te se dotakne, ne dozvoljavam da te se pogleda, da ti se priđe … još jače ju pritišćem i masiram, rukom hvatam svijeću sa stolića i stavljam joj u vaginu, ona vrišti od zadovoljstva…

Zbunjen si, nikada me nisi vidio tako ljutu, odlučnu, isključivu i grubu. Stojiš kao ukopan i ne znaš što napraviti. Rukom ti pokazujem da se ne miješaš i makneš se iz vidokruga.
Tvoja bivša dama je neumoljiva. Traži još i još … okrenula sam ju na stomak i raširila noge, rukama preko leđa prelazila i istu svijeću ponovo stavila u međunožje, ona ju hvata i daje si ritma, opet vrišti i malaksa, spušta se na pod.

Kupim njene razbacane i zgužvane stvari koje vonjaju na alkohol, i iz sobe ju tako golu izguram, stvari pokraj nje ostavim. Zatvaram vrata i mučnina me hvata, povraća mi se i trčim u kupatilo, zadah alkohola je učinio svoje, ne podnosim ga. Ne volim što sam napravila, osjećam se prljavo i trulo. Izbacujem iz sebe sve što sam pojela i popila.

Zabrinut si za mene, previše povraćam, nemam zraka, stavljaš me na krevet, pokrivaš, tablete daješ, zaspala sam. Koliko dugo sam spavala ne znam, sve me je slomilo. Otvaram teške kapke, vidim te kraj sebe. Na drugoj strani sobe naši koferi čekaju, sve si spremio, tiho si rekao, idemo kući. Bez tebe ništa nema smisla. Volim te i znam što je sada slijedeće. Želim naše dijete. Pomogao si da se obučem i krenuli smo u našu oazu.

Odzvanja. Ne izlazi iz uha, pjevušim ju sjetno i razmišljam kako ju sada potpuno drugačije doživljavam, u odnosu na naš početak, potom na dane svježih rana, za vrijeme liječenja i sada.

Rane si stvarao svakim tvojim ugrizom i ubodom, tvoje riječi su poput kirurškog noža ostavile krvave tragove po cijelom tijelu, ti si se pojavljivao, nestajao, prigovarao, tražio, gubio se, zahtijevao, poput epidemije, dođeš, napraviš štetu i nestaneš.

Razbudila me pjesma:

Ja ne znam ništa o tebi ali tvoje riječi sve govore, sve je osim tebe savršeno nevažno, želim te samo za sebe a ne dobivam te, nema te, a ni razuma koji bi govorio za nas, ti si taj s kojim želim sve, baš sve, plesati, plivati, ti si taj s tobom želim ja pronaći neki novi svijet, bez povratka.

Priznajem samoj sebi da sam se bolesno zaljubila, a ti si odavno shvatio da sam tvoja sva, zato te i nema, kao u snu, vrijeme ne prolazi, razum ne govori za nas, želim s tobom sve, želim ja pronaći novi put, samo naš, želim biti dio tebe, daleko od svih, sami sebi smo dovoljni, nađimo novi svijet, samo naš, ti si taj, samo s tobom želim živjeti ja.

Uspoređujem sve te dane i sada, sjetim se neprospavanih noći uz potoke suza koji su se kao rijeka slijevali niz obraze, prisjetim se svoga bijega i izbjegavanja ulica i ljudi, gorčina I sjeta na samoću 4 zida koje sam odabrala kao utočište za izlječenje duše, za pronalazak sebe, izbacivanje sveg jada i jeda, morala sam spoznati svoje granice i upoznati se.

Tko sam, gdje sam, što se događa.

Sekunde, sati, dani su prolazili, zidovi tjeskobni, tijesni, bez zraka, sve me je stiskalo, pritiskalo, a ti?

Javljao si se povremeno, onako ovlaš, da znam da postojiš, a tek zacijeljene rane si produbljavao, raskrvario, naprosto si bio žedan krvi, moje patnje, moga bola…igrao si se neprekidno…
i postadoh tvoja igračka, nisam disala, nisam postojala, nisam raspoznavala dane, boje, okuse, mirise….ponor, tama, tmica, kmica.

Korak do ponora nisam se predavala, prepuštala, dopuštala, okrenula sam se sebi i samoizliječenju, autosugestiji, okrenula sam nove stranice svoga života, nove smjernice, nove osobe, nova mjesta, nove hobije, nova kretanja.

Ništa me nije na tebe smjelo podsjećati, maknula sam se, izmakla, pobjegla.

I sada, sa sjetom, pjevušim, svjesna svega, lošega i bolnoga, samo je ona tu, čežnja, iznenađena sam njenom žestinom, sve je češća, žešća, pojavljuje se kad ju najmanje očekujem, prizivam te mislima, šaljem vibre. Osjetiš li?

Jer ja osjetim tvoje, vrlo snažno mi dolaze.

Spoznala sam na teži način, zapravo najbolniji mogući način, da ljubav svako na svoj način doživi i svako ima svoju definiciju, bit je samo jedna, a to je da li je jednosmjerna ili dvosmjerna, s tim da ljubav dođe u fazu kada jako boli, boli do te mjere da cijeli organizam oslabi i razboliš se, za opstanak je potrebno jako dugo izlječenje, jedini lijek je vrijeme. Time Heals all, je dijagnoza, a terapija?

Sama sam svojim izborom, još uvijek, ne dozvoljavam manipulaciju, u meni si, čučiš negdje sakriven i ne izlaziš iz mene.

Neprekidno prilaze mi mnogi, blijede sjene, instiktivno svagdje tražim tvoje oči, osmijeh, šarm, šalu, duhovnost, moje misli i moje biće nije lako i jednostavno pridobiti, to mora biti velika karizma, povjerenje i iskrenost, nisam naišla na razumijevanje, nažalost.

I opet se povučem u svoju ljušturu, u svoju sigurnost , u puževu kućicu, ne izlazim, nema, susreta, nikakvih kontakata, samo ono što moram, preispitujem sebe svako malo, gotovo neprekidno i pokušavam pronaći put koji vodi ka miru, slozi, ljubavi, pažnji, toplini, zagrljaju. Možda i k tebi.

A sad, iako prepuna ožiljaka sam postojana, čvrsta, nesalomljiva, nedodirljiva, unatoč predubokim ranama koje si stvorio.

Kao i uvijek, zaliječena jesam, ali ne i sobom zadovoljna, jer znam da ću popustiti…

Biti tvoja igračka, da li je to najgore što mi se dogodilo?

Svaka rana i ožiljak otvore neke nove vidike i shvaćanja. Smatrala sam da razmjenjujući misli, upoznajmo se i krećemo putu unutarnje ljepote, jedno prema drugome, tvoja me zaslijepila, nisam razmišljala a ni pomislila da može biti razlaza I stvoriti se toliki jaz, pitanje je da li je premostiv.

Bio si i ostao duša moje duše, bio si mi sve, obožavala sam tvoje korake, mrštenje i mahanje, osmijeh kojim si me obarao, dobro si znao kako postići što poželiš, znao si me navoditi na ispunjenje svih tvojih želja, znao si sa mnom, ali ne i ja s tobom. Bio si osvježenje i prepun energije. Crpila sam svoju, nesvjesno.

Što mi je ostalo?

Imam li išta? Koliko me je druženje tobom promijenilo?

Sjećanja, bolna, strastvena, leptirići i vibre oko mene… mogu reći i ništa, a opet puno, mogu reći i previše produhovljenoga, previše načina neke nove komunikacije kojom smo postigli nirvanu, smiraj, mir, previše načina kojima smo nesebično jedno drugom energiju davali, hranili smo se međusobno, kao davljenici koji su jedno drugome prepuštali svoju slamku spasa.

Gledam na sve sa odmakom, pronalazim i vidim samo ljepotu našega druženja koje je stalo, prestalo, nestalo.

Pitam se gdje smo se to izgubili i kada i zašto?

Dugo i bolno nedostaješ, povremeni pritisak bez daha, bez zraka, moja čekanja na tvoja javljanja su prelazila u fizičku bol, bila sam igračka ili nisam, bila sam manipulirana ili nisam….da li je to sad važno kada te nema, ili ima.

Potrebno je zakoračiti prema tebi, evo, upravo jesam. Samo zato, jee nedostaješ mi previše, vrijeme ne liječi sve.

Zdrava veza između dvije osobe podrazumijeva odnos u kojem su obje strane slobodne biti ono što jesu, a pri tome ne nedostaje intimnosti. U pravoj vezi nema straha od toga da će vas, ukoliko radite ono što volite ili budete ono što jeste, partner ostaviti.

U zdravoj vezi, također, ljudi nisu s partnerom iz razloga jer ih upotpunjuje. Obje su strane svjesne sebe, svojih želja, emocija i misli, te su otvorene za pravu, veliku ljubav.

Ukratko, u pravoj vezi obje su osobe u harmoniji. Lažne veze, s druge strane, mogu izgledati kao prave, ali su u svojoj suštini izuzetno nezdrave.

Lažne veze na prvu mogu izgledati kao prave. Možda provodite mnogo vremena s partnerom, upoznali ste njegovu/njenu obitelj i prijatelje, a većina ljudi vas doživljava kao par.

Ipak, Katie i Gay Hendricks, autori knjige Hearts in Harmony, ističu kako niste u pravoj vezi, bar ne u onoj koju karakterizira ljubav i sklad, ukoliko primjećujete neke od sljedećih znakova:

Konstantno imate iste probleme i vraćate se na početak

Ukoliko s partnerom konstantno i iznova raspravljate oko jednog te istog problema, vraćajući se na početak, to nije dobar znak. Ako u svakoj svojoj vezi imate manje-više iste probleme ili birate partnere sličnog ponašanja, znači da imate neke nerazriješene probleme sa samima sobom, čime uporno ponavljate destruktivne obrasce u vezi stvarajući dinamiku koja vas priječi u tome da uživate u harmoniji i ljubavi.

Ne osjećate se sigurno, niti shvaćeno

U lažnim vezama imate osjećaj kao da niste potpuni, kao da ste prisiljeni “zatvoriti” ili sakriti jedan dio sebe. Ukoliko osjećate da vas partner istinski ne razumije, kao i da niste slobodni da kažete baš ono što mislite, znakovi su da niste u pravoj, zdravoj vezi.

Jedna strana uvijek mora biti upravu

U pravoj su vezi obje strane svjesne svoje uloge u problemu, a prioritet za oboje je sama veza i njen uspjeh. Lažne veze karakteriše borba za moć. Oba partnera se bore za prevlast te imaju običaj sebe gledati kao žrtvu. A istina je nitko nikad ne pobjeđuje.

Jednostavno je preteško

Ukoliko se većinu vremena osjećate iscrpljeno, kao da vam partner i vaša veza uzima previše energije te kako ništa što napravite ne može poboljšati to stanje, to je očiti znak da ste u disharmoničnoj vezi.

Što učiniti?

Opustite se. Ukoliko ste shvatili kako se nalazite u lažnoj, nezdravoj vezi, imajte na umu da se dosta ljudi nalazi u takvima. Neki ljudi vjeruju kako funkcioniraju isključivo na taj način te kako nisu u stanju biti u zdravoj, balansiranoj vezi. Ili jednostavno ne znaju drugačije.

Ukoliko želite raditi na sebi i svojoj vezi, možete napraviti dvije stvari. Kao prvo, ukoliko je tako, priznajte sebi da se nalazite u “lažnoj” vezi – to je prvi korak na putu do rješenja, savjetuju autori knjige Hearts in Harmony. Inače nećete biti u stanju krenuti dalje.

Nakon toga imate dvije opcije – ili prekinite tu vezu ili je transformirajte u pravu.

Svi mi u veze ulazimo s nekim neriješenim emocionalnim problemima iz prošlosti i uglavnom se nadamo kako će nam novi partner pomoći u tome da ih riješimo i učiniti da se osjećamo dobro u vezi nas samih.

Stoga nam gotovo uvijek kao veliko iznenađenje dođe činjenica da, kad mislimo da smo pronašli ljubav, nastupe frustracija i bol.

Problem najčešće nije u tome da smo odabrali krivog partnera, nego činjenica da nismo svjesni našeg dubinskog nezadovoljstva samima sobom.

Jednom kada privhatite da ste u lažnoj vezi, svu energiju koju ste trošili na konflikte i neprestano propitivanje, možete iskorisiti za kreativna rješenja. Jednom kada postignete duševni mir i oboružate su pravim uvidom, možete očekivati pravu ljubav i sklad u budućnosti, poruka je knjige Hearts in Harmony.
__

Članak je izvorno objavljen na Genijalno.hr

Izgubio sam osjećaj, izgubio sam filing kako bi se reklo. Naime, mnogi će nas savjetovati – to je posao, odradi, riješi se i onda imaš vremena za sebe.

Prvo je bilo bitno puno raditi.

Kažu da su Međimurci poznati po tome da puno rade. To je život na staroj slavi kada je Međimurec bio najbolji i najkorisniji kada bi cijeli dan proveo na polju radeći. To je na kraju krajeva i jedino što mu je ostalo. Danas je to iznimno vidljivo kod starih osoba. Osoba koje ne poznaju koncept odmaranja, koncept ne raditi ništa.

Ono što kao Međimurec imam je da mi pojam puno raditi nije stran. Puno radim ono što volim. Tu problema nemam. No, životne situacije dovode me da moram raditi ono što ne volim. A ono što ne volim ne mogu raditi. Ne mogu se posvetiti jer želim što prije to staviti iza sebe i raditi ono što volim. Kad radim nešto što ne volim, onda jenjava i ljubav prema onome što volim.

Sljedeći je korak evolucije rada raditi pametno. Raditi s razumijevanjem. Odnosno kad radimo puno, kada radimo ono što volimo onda i učimo, onda se razvijamo, onda sa svakom napisanom rečenicom, svakim posađenim krumpirom, svakim zabijenim čavlom smo pametniji. Radimo pametno. Ako radimo samo da što prije napravimo onda ne učimo, onda smo mislima negdje drugdje. Onda svakako ne radimo pametno.

Treći najbitniji faktor je ljubav. Osjećaji. Raditi s osjećajima. Raditi nešto što volimo raditi i nešto u čemu smo dobri. Kada uz puno rada, kada uz pametni rad dodamo i ljubav te osjećaje u ono što radimo onda smo postigli tu vlastitu svrhu. Bit ćemo konačno zadovoljni sa sobom. Neće više biti onog osjećaja da ništa nismo postigli, da nismo dobro napravili, da smo griješili na svakom koraku.

Pokušajmo se prilagoditi da posao, zadatak ne definira nas, nego mi definiramo zadatke, hvatamo se u koštac i rješavamo taj zadatak, taj posao.

Na trenutak, na nekoliko sam trenutaka izgubio ljubav. Izgubio osjećaj. Radio sam tek toliko da se napravi. I nisam bio sretan, nisam bio zadovoljan i nisam bio ispunjen da sam nešto napravio, da sam nešto riješio, da sam nešto postigao.

Stigla mi je poruka, prijatelj poslao, dugo sam čitala, jednostavno nisam znala kako ju shvatiti I prihvatiti, ali sad ju shvaćam porukom ohrabrenja.

Još sam u svom predugom slijepo gluhom razdoblju istraživanja I traženja sebe, dok je prijatelj uspio definirati sve svojom porukom I jednom jedinom rečenicom:

Na ovo ću reći samo, bolje živjeti s ničim opipljivim ali snažnim osjećajem nego sa bilo čim opipljivim ali bez osjećaja … čuvaj to.

Priznajem, zamislio me jer eto napokon definicija mojoj odluci samoće, mojoj odluci da bol što te nema za mene sasvim ne izblijedi, mojoj odluci da bez punog osjećaja I topline I zagrljaja nema smisla se zavaravati, mojoj odluci da istrajem sve dok ljubav ne bude dvosmjerna u svom sjaju i blještavilu.

Rekoh mu samo – zvukovi tišine me najviše bole.

Naravno da boli, mjesecima nema tona, niti boje, mirisa, okusa, a zašto, ne znam i sad pokušavam dokučiti i prekinuti. Ne mogu, ne želim, neću, ne znam. Znam samo da su moji snovi odavno bili samo mašta, a pomislila sam, jer zanositi se često sam znala da ih je moguće realizirati, bar djelić, mrvicu, zrno, kap.

Ah, a kako je samo bilo lijepo sanjariti o tvom zagrljaju, dok sam te gledala kako mi mašeš, kako grliš jastuk pokazujući što mi želiš pružiti, koliko maziti, kako trepćeš očima polusnenim, koliko ti nedostajem.

Danima ista slika, ugoda, topim se, sanjam budna, onda rez, nula, nema slike, nema tona, nema riječi, nema ništa, nema te, ali ipak i ima, uz uvjete. Samo, kako te pokrenuti i kako objasniti na tebi razumljiv način. Što bih trebala objasniti?

Nisam tvoja igračka, nisam spremna na igre, nisam spremna na isprazan život, nisam spremna bez ljubavi dijeliti išta.

Postao si mit, nestvarni san isamo želja. Nema te, pa eto pitam se sad.

A da li te je bilo ikada za mene?

Shvaćam pomalo i bolno, sve su to bile tvoje igre i zabava, ili nije, suze sam znala viđati i uzrujanost tvoju kad te nisam poslušala.

Uvijek se pitam i neprekidno ću to pitanje postavljati, snovi, sjene, mašta, sve je pomalo blijedo, tvoj lik, uspjelo mi je u ropotarnicu povijesti gurnuti.

Znam, jer tek sada mogu gledati tvoje slike bez bola, bez krika, bez suza, a trebalo mi je vremena uz potoke suza da izblijede, operu, očiste, umire. Nisam brojala sate, dane, tjedne, mjesece.

Da li sam to htjela?

Ne, nisam, ali samoobrana je nastupila i jednostavno se dogodilo, nema više suza, nema gušenja i nema stezanja, dišem, ali uvijek ono, ali postoji, nadalje, želim te vidjeti, želim osjetiti tvoje nježne prste u svojoj kosi, na ramenima, na licu, da, priznajem. Želim. Hoću. Vibre ti odašiljem.

Živim dan za dan, nisam ni znala da mogu tako, živim sat za sat, ne razmišljam, ne planiram a to znači i ne sanjarim, ne maštam, jer kamo me je to sve odvelo?

Na rub, do litice, ponora, tame. Previše dugo sam lelujala, kročila opasnim oštrim rubom i nadala se i zazivala neke sretne zajedničke trenutke, dane,  ali ipak shvatila nema te i neće nikada biti za mene.

Znatiželjna sam, što se dogodilo?

Eto, samo želim saznati što nam se to događalo, da li je baš sve bio san? Nadam se da odgovori na ta pitanja će mi donijeti mir koji toliko trebam, spokoj i nastavak nekoga drugog života bez tebe, bez tvoga daha i primisli na tebe ….

Boli sve. Još uvijek jako i previše. Misliti ne smijem, a još bezbroj sitnica me podsjeća na tebe, nisi mit, nisi izblijedio, nitko nije uspio tvoje mjesto zauzeti. Autosugestija samo povremeno djeluje.

Gdje si, što radiš, pomisliš li ikada na mene?

A, ne, neću to nikada pitati, ne moram jer odgovor ne da ne želim nego ne smijem čuti.

Još jedan dan se rađa, dočekala sam ga budna, kao i bezbroj prije toga, mrzila sam svitanja, zore bez tebe i tvog javljanja, mrzila sam sebe jer sam te čekala a znala sam da te neće biti, mrzila sam svaki novi dan i još više svoje slabosti, još više svoju nemoć, još više svoju maštu koja me je vukla k tebi i samo tebi. Pokrenuo si je i nestao, bez traga, bez pozdrava, bez naznake distanciranosti koja slijedi.

Moram biti odlučna, moram si zacrtati put. Novi i nepoznati, izazovan i nepredvidiv, prema cilju kojega još nisam definirala, prema sebi, nekom novom životu i bivanju. Nije lako ni jednostavno jer na svakom koraku se pojaviš i kao da vičeš—tu sam, ne zaboravi me, tu sam, daleko ali ne izlazim ti iz glave, ne izlazim jer jednostavno tako hoću. Tu sam, kočnica sam svakom tvom koraku naprijed.

Pjesma odražava moje stanje…

I moram reći, halo tamo, prijatelju moj, imam vizije u snovima, podsjećaju me na zvukove tišine, u snovima uvijek sama hodam, ljudi oko mene ne postoje, zaklopim oči i samo tebe vidim, dotičem tada zvuk tišine, govoriš bez razgovora, a tvoj glas mi dopire kroz zvuk tišine, smrznem se jer se tišina širi cijelim tijelom, moje riječi razbijaju tišinu a krikovi vraćaju u život, ne želim više na taj način živjeti jer to nije život, ne želim ni šaputati zvukove tišine.

Vizija. Nemam ju, ne postojim, ne u onom obliku kakvu si me ostavio, druga sam i samu sebe ne prepoznajem.

Pitam se, da li sam čvršća, odlučnija ili hrabrija?

Vjerojatno jesam jer priznala sam samoj sebi da si mit, neostvarena želja, da nikad nisi ni pomislio na nešto što se zove MI, a samo to i objašnjava sve. Trebalo mi je vremena, analiziranja, preispitivanja same sebe, proučavanja, čitanja, učenja, ali rezultat je tu. Koračam stabilno i čvrsto, sama, posvećena isključivo svom malom svemiru, mojoj obitelji i sebi.

Recept? Od kako upotrebljavam riječ JA, idem prošetati, JA idem plivati, JA kuham što volim. Lakše dišem, živim i opstajem, bez tebe, jer ja to sve mogu, ja to sve hoću i ja to sve moram. Da li previše analiziram? Ne! Došla sam do onoga stop! Kraj! Nema više!

Uvijek brige neke dolaze, često sam pod pritiskom, ali samo naprijed hodim, ne okrećem se, ne zastajkujem, ne očekujem te, ne više…

Tako je lijepo vani među ljudima. Znam, moram, jer mogu ja to sve.

---

Više ovakvih priča pronađite na blogu Lilly Laum – Zrelazena.com

Naravno, ovo vrijedi dvosmjerno tako da se i o vama može štošta doznati iz potpisa. Znanstvenici su istražili 500 različitih ljudi iz područja financija te ih usporedili s nekoliko osobnih karakteristika.

Neke od njih bile su socijalna dominacija, agresivnost, samopouzdanje i natjecateljski karakter. U proces istraživanja uključili su varijablu dužine nečijeg imena.

Istraživanje je pokazalo da ljudi s najvećim potpisom najčešće budu liberalniji kad je riječ o istini te nerijetko ne prikazuju dobiti tvrtke realno.

Osim toga, istraživanje je dokazalo kako postoji razlika među muškarcima i ženama kad je riječ o socijalnoj dominaciji i narcizmu, međutim u oba spola je to uočljivo iz potpisa.

Istraživački tim je iz Urugvaja, Nizozemske i Kurasaa i sastoji se od psihologa. Tim je uzimao u obzir samo potpis, a ne rukopis osoba jer je to osobniji točniji pristup te ujedno i oblik osobnog izražavanja.

Samo istraživanje objavljeno u Časopisu za istraživanje osobnosti (Journal of Research in Personality), nije prvo takvo istraživanje.

Prethodno istraživanje na ovu temu objavljeno je 1988 i potvrđuje ove nalaze. Tada je utvrđeno da su žene koje podcrtavaju potpis ili dodaju uskličnik narcisoidne.

U Istraživanju iz 2013. mjerilo se više od 600 potpisa direktora velikih tvrtki iz velikog broja financijskih izvještaja.

Oni koji su imali veće potpise bili su skloniji zanemarivanju drugih osoba te napuhanu i nerealnu sliku o sebi.

Logično, ljudi s manjim potpisima su rezerviraniji dok oni s nečitkim više zatvoreni ili samozatajniji.

Mi bi, dame i gospodo, savjetovali više pažnje pri potpisivanju dokumenata u budućnosti.

Za kraj zanimljivost; Donald Trump je tip ličnosti, prema ovom istraživanju, koja je gladna moći.

Ma nije moguće…..!?

Dugo. Jako dugo su već proizvodi The Golden Spartana u mom malom kutku kupaonice, a koji je u dogovoru s mojom obitelji rezerviran za moju bradu. Kako je krenulo, morat ću taj svoj kutak malo povećati. Jer 1/16 ukupne površine kupaonskih ormarića više nije dostatna mojoj bradi. Slijede ponovni pregovori.

Uglavnom, već nekoliko mjeseci koristim ulja i balzam ovog brenda i moram priznati da su utisci prilično pozitivni.

Spomenimo za početak da je The Golden Spartan obiteljska tvrtka koja u svojoj misiji ili viziji ima samo jedan cilj, a to je da vam omogući korištenje isključivo prirodnih sastojaka najviše kvalitete, a kako bi vaša brada bila snažna, a opet nježna, glatka i prije svega zdrava.
Zar nam to nije cilj svima? Meni je. I moja brada je upravo snažna, glatka i zdrava, ali i mirišljava prije svega.

Da ne okolišamo previše krenimo mi na dio sadržaja koji nas najviše zanima, a to su kratke recenzije proizvoda koje eto nosim u vlastitoj bradi.

Balzami za bradu

Postoje oni dani kada jednostavno nisam svoj. Ja na jednu stranu, brada na drugu stranu. Stresne su to jutarnje situacije, a ponajviše ako ste u škripcu s vremenom te je potrebno što prije ukrotiti taj nemir na licu i biti prezentan i uredan na poslovnom sastanku. Da postoje škare. No, isto tako postoji i benzin pa ne palite roštilj benzinom, zar ne?

Koristio sam Warrior i Citrus Island. Nazivi govori sve, a moj izbor pada na Warriora.

Baza koja se koristi u oba balzama je prilično zanimljiva, a to je prirodni pčelinji vosak, shea maslac, kakao maslac, ulje jojobe, bademovo ulje, ulje konoplje te vitamin E. Dakle sve, baš sve što moja brada može poželjeti, a da bi bila zdrava i postojana.

Ono po čemu se razlikuje ovo dvoje balzama za bradu su dakako njihove arome, odnosno mirisi.

Warrior

Moj favorit Warrior obogaćen je esencijalnim uljima eukaliptusa koji mu daje tu određenu aromu ljutine na prvi pogled, međutim ono što me iskreno iznenadilo nakon par minuta kako sam imao balzam u bradi je dolazak laganih drvenih nota, kao da je slučajno kapnuto nešto kapi nekog esencijalnog ulja drvenih nota, možda malo sandalovine ili cedrovine. Ugodno je i odgovara mojem izboru. Bitno je napomenuti da miris nije agresivan. Nos vam neće nakon nekog vremena otkazivati poslušnost kako sam imao slučaj kod nekih ulja i balzama intenzivniji aroma.

Sami balzam je relativno mekan i podatan, lako se topi pod prstima i trljanjem šaka, a nanosi se u prilično uljnom stanju na bradu, ali opet ne ostavlja masne prste i dlanove nakon nanošenja, a ni brada ne odaje onaj lagani osjećaj da je masnija. Brada jednostavno sjaji od sreće.

Citrus Island

Za Citrus Island isto imam manje više riječi hvale i osobnog odobrenja za nanošenja, ali nešto me ipak nije toliko privuklo njemu. To je moj subjektivni izbor, a rezultat je toga što nikad nisam bio pretjerani ljubitelj citrusnih mirisa u bradi. Oni koji vole citrusne note, ovaj će balzam vrlo vjerojatno biti među balzamima broj jedan.

Osim tog subjektivnog i minornog dijela, sve ostalo je manje više isto i opisano kao i kod Warriora. Podatan, lagan za nanošenja, ne ostavlja masne tragove.

Uglavnom ovo dvoje balzama koje trenutno imam kod sebe u punom značenju riječi opravdavaju naziv Premium beard balm.

Recimo samo za kraj da ih brada voli slušati, a stvar atoma mirisa i, kako ćemo kasnije vidjeti, okusa, stvar je osobnog izbora. A sjajno zlatno aluminijsko pakiranje samo dodatno pospješuje taj doživljaj.

Ulja za bradu

Prelazim na ulja. Tu mi je izbor bio mali veći i svakako znatno teži.

Baza za sva ulja koja sam imao su naravno, kako i kod balzama, 100% prirodni sastojci i to sljedeći:
ulje jojobe, bademovo ulje, ulje sjemenki grožđa, ulje kokosa, ricinusovo ulje, ulje konoplje, te uvijek potreban vitamin E.

Warrior

Krećem opet s ratnikom – Warrior.

Za razliku od balzama koji mi je trenutno aktualni hit istoimeno ulje mi ima nešto blaži miris. Ali opet ovdje se radi o mom subjektivnom mišljenju.

Po pitanju aroma svakako je to nježnija kombinacija mješavine esencijalnih ulja eukaliptusa. Kažem u prethodnoj rečenici opet subjektivno mišljenje,  jer 80% mojih kolega bradonja upravo traži nešto nježnije, nešto što im neće stalno mirisati ispod nosa.

Da bih vam približio miris moram spomenuti Bronhi bombone. One stare, one izvorne, a ne, oprostite na izrazu, budalaštinama s okusima koja nam danas pakiraju u vizualno prevelikim ambalažama.

E, pa Warrior je upravo onaj stari, izvorni, prefini Bronhi bombon. Stoga je i prva reakcija koja mi je padne na um kada otvorim bočicu je da bih ga malo stavio na jezik upravo zato što me jako podsjeća na spomenute bombone.

Sukladno tome, u ovu recenziju uvodim novu kategoriju – jestivost i okus.

Prvo riješimo jestivost – sva ulja su jestiva, doslovno ih možete koristiti kao mješavinu voćnih ulja s okusom za preljeve za salatu.

Dakle uzimam komadić kruha (onaj novi beskvasni iz Lidla) i stavljam par kapi na kruh. Svi su ti sastojci jestivi ne može i ne smije vam biti ništa ako je konzumirate, no kako ćete ulja stavljati i na brkove bitno je da znate kakav će vam okus ostajati povremeno u ustima.

Warrior je neutralan, malo lagani aftertaste na eukaliptus što pak lagano i na jedna neobična način pogoduje osvježenju u ustima. Uglavnom, možda malo neobičan zaključak za ovaj tip recenzije, ali ulje je fino za jest, ali i krajnje neekonomski jer za cijenu bočice od 30 mililitara ovog ulja možete dobiti i do pola litre hladno prešanog maslinovog ulja, ako ste dobar pregovarač i odličan gost apartmanu, gazda vam bude dao i litru iz osobne arhive za te novce.

Stoga neka vam ostaje što više i što dulje u bradi.

Citrus Island

Apsolutno sve jednako kao i kod Warriora osim što su umjesto mješavina ulja mentola korištena ulja citrusa konkretno mješavina esencijalnih ulja citrusa.

Citrus mi je osobno snažniji miris od Warriora, ali opet mnogim je bradonjama i Warrior prejak miris.

Ostaje duže vremena u zraku oko brade te ima jači intenzitet. Što je po mom mišljenju dobro, ali opet kod bradonja koji baš ne žele nanositi previše mirisa u bradu ovo je ulje koje im predlažem da nanose za vrijeme vrućih i sparnih ljetnih dana, u manjim količina jer upravo zbog citrusa daje snažniji osjećaj osvježenja. No, samo jednim konkretnijim kupanjem u moru (uz ronjenje) te će arome naravno lagano i u potpunosti izblijediti.

Što se tiče okusa, najsličnije što mogu navesti je masna juha od limunske trave. Odlična je i super, ali i malim količinama. Uz sami kruh naravno to je kao da jedete neslatki limunski kolač s dizanim tijestom. Fino je oboje, ali jednostavno ne idu zajedno. No, ako kojim slučajem planirate ribu za ručak ili večeru onda bi svakako bilo dobro bradu i brk namazati ovim uljem.

Gentleman

Kad pomislim na naziv Gentleman prva mi je asocijacija snažniji i upečatljiv drveni miris cedrovine ili sandalovine uz lagani, ali elegantni backend mošusa ili pačulija. Ovaj Gentleman je otišao i jednom drugom smjeru, također zanimljivo, a ono što ja tražim nalazi se ipak u ulju Dark Forest. Logično

Da se razumijemo ovo ulje, ovaj miris pojam je elegancije među uljima za bradu. Jedinstveni je i nećete ga tako olako pronaći među drugim uljima na tržištu. Uz spomenutu bazu glavni krivac tome je tajna mješavina esencijalnih ulja gorke vanilije.

Nama smrtnicima i bradatim laicima to bi najlakše opisao kao vanilija, konkretno ekstrakt vanilije za kolače uz dodatak nekog elegantnog muškog parfema.

Jedan neobičan, upečatljiv miris i prije svega miris na kojeg se vrlo lako naviknete.

Ovo je miris kojeg stavljam u bradu kada sam elegantan, kada idem na poslovnu večeru, na izlazak, kada trebam biti pravi pravcati gentleman, onako s mašnicom, kravaticom i hlačama na crtu.

Ali ne krivo shvati, miris je prilično živ, odiše životom, svježinom, elegancijom tako da nije baš najbolji odabir za događaje poput sprovoda i karmina. To bi bilo kao da na sprovod ujedno dođete u kombinaciji jarkih boja.

Barista

Sve bočice kao što vidite dolaze sa zlatnom naljepnicom, samo je barista crne boje, u potpunosti inverzan ostalima. Izgledom, mirisom, okusom i ukupnim stilom.

Da, crna ambalaža i naziv Barista dovoljno upućuju na to da se radi o mirisu kave. No, nije samo miris u pitanju, tu je i okus. A okus je kao da u usta stavite zrnca kave. Isti. A razlog tome je što je barista oplemenjen esencijalnim uljima kave, ali i samom zrncima kave. I taman kada sam onako pobjednički htio napisati da bi savršenstvo bilo postignuto ubacivanje zrnaca kave u svaku bočicu, ekipa iz The Golden Warriora to je upravo učinila – svaka bočica Bariste dolazi s dva zrnca kave.

Miris je toliko fin, toliko upečatljiv da ga se ponekad ne usudim nositi, ali svakako je savršen izbor za izlazak na kavu, za ljubitelje kave. Miris koji se nosi na nekim previše neslužbenim druženjima jer je neozbiljan, ali nije ni za neozbiljne događaje jer je previše ozbiljan. Izbor za specifičan krug ljudi. Ljudi sa, prije svega, mudima i karakterom.

The Golden Spartan tako dobio je stalno mjesto u mom skromnom kupaonskom inventaru.

Možda vam ovaj izbor mirisa i nije baš prvi izbor, a želite nabaviti ulje ili balzam za bradu budite sigurni da ćete svakako pronaći nešto, a uključujući i one izbirljivije među nama, jer ova tvrtka ima preko 30 različitih proizvoda na raspolaganju, što ujedno predstavlja najveći asortiman naše regije.
Također, bitno je spomenuti da su svi proizvodi atestirani i sigurni za upotrebu.

Posjetite ih na thegoldenspartan.com ili The Golden Spartan ulje za bradu na Facebook-u.

Osim gubitka bliske osobe, prekid je vrlo često najbolnija i najteža točka u našem životu, koja nas može dotući i emocionalno i fizički. Malo je tako jadnih stanja kao onih u kojima se osjećamo poniženo, odbačeno i nepotrebno.

Možemo to stanje usporediti sa svojevrsnim “obrnutim zaljubljivanjem”. Kao što ste se u zaljubljenosti nepresteno smješkali, sada svako malo plačete isto tako bez apsolutno ikakovg valjanog razloga; kao što ste onda provodili mnoge sate, pogotovo noćne, u fizičkoj bliskosti ili beskonačnim razgovorima, sada grlite jastuk i satima, pogotovo noćnim, nastavljate voditi beskonačne dijaloge u glavi, “govoreći” sve što vam se čini da ste propustili reći, uvjeravajući drugu stranu da je pogriješila kad vas je ostavila; kao što vam nije bila jasna vaša sreća kad vas je ta osoba zavoljela, tako ni sada nemate nikakvog objašnjenja zašto ste odjednom sami…

Sve je to normalno i najčešće potrebno da bi se izgradila nova stvarnost. Najvažije je probati ostati pozitivan i gledati na sve kao priliku za upoznavanje sebe, učenje o odnosima i kao mogućnost da pomognemo sami sebi.

Slijedi nekoliko, od bezbroja drugih načina kako krenuti dalje kada se sve sruši, kako se pomaknuti iz mrtve točke u kojoj bismo najradije nestali.

1. Družite se

Društvena interakcija je vrlo važni aspekt i jedan od temeljnih ključeva koji nam pomaže da krenemo dalje u novu fazu života.

Savršeno je razumljivo da se svježe nakon prekida osjećate izolirano i da vama struji bezbroj jakih osjećaja zbog kojih se ne osjećate dobro u društvu. No, važno je nastaviti društveni život, redovito viđati obitelj i prijatelje, a ne se povući i sve pokušati riješiti u samoći.

Oduprite se porivu da budete sami i pokušajte ne odbijati pozive za družnje koje dobivate od osoba do kojih vam je stalo. Društvo dragih osoba će vam pomoći da brže zacijelite i omogućiti vam da krenete dalje bez tolikog osjećaja tuge i boli, koliki biste imali da ga pokušavate iznijeti sami.

2. Ljubav na brzaka

Polako. Većina nas treba neko vrijeme kako bi se pomirili s prekidom. Ubrzo nakon kraja veze posebno smo ranjivi i zapravo nismo spremni za vezu.

Nemojte brzim ulaskom u novu vezu pokušati prekriti emocionalne pukotine, koje će, normalno je, još uvijek zjapiti neko vrijeme. Uskočite li takvi ranjeni u novu vezu samo možete stvoriti dodatno konzufno emocionalno okruženje. Zato dobro razmislite želite li prebrzo naći novu ljubav.

3. Rad najčešće nije nikakvo rješenje

Uvijek postoji veliki izazov da se nemilosrdno bacimo na posao kao dobar način za odvlačenje pažnje od traumatičnog osobnog iskustva kakvo smo upravo doživjeli. Prekomjerni rad može pružiti priliku za izbjegavanje osjećaja tuge ili usamljenosti, zaokuplja misli nečim drugim osim našim posvemašnjim jadom i ogorčenjem, ali isto tako stvara životnu neravnotežu jer smo ušli u obrazac u kojem radimo više nego što realno možemo.

4. Dodatna pomoć

Nema ničeg neobičnog niti sramotnog ako se potraži stručna pomoć kod nošenja s emocionalnim previranjima. I nemojte previše odgađati posjet stručnjaku učini li vam se da biste ipak trebali pomoć u razjašnjenju situacije. Razgovor s terapeutom o vašim problemima i osjećajima zapravo je zdravi način za sigurni prolazak kroz teški proces oporavka.

5. Gledajte u budućnost

Iako vam se trenutno čini da ćete zauvijek ostati zarobljeni u nekoj sretnoj prošlosti, vječno nostalgični prema bezbrižnim zajedničkim trenucima, dio vaše svijesti zna da ćete na kraju krenuti dalje, “ohladiti se” prema osobi zbog koje trenutno tako jako patite. “Vaš um već zna ono što srce još uvijek odbija prihvatiti”.

Racionalizirajte osjećaje i razmislite što želite od vlastite budućnosti. Stvaranje nove strategije za nastavak života pomoći će u skupljanju krhotina u koje se razbila vaša stvarnost. Pritom ćete neke krhotine zadržati, neke odbaciti dok ih pogledate izbliza, a za neke već sada znate da nisu vrijedne da biste se sagnuli i uzeli ih u ruke.

Preispitivanje sebe, osobe koja vas je jako povrijedila, odnosa kojeg ste imali i svjesne odluke što sljedeći put mora biti bolje da zaista budete sretni, najbolja je metoda zacjeljivanja prepuklog srca. Iako vam je to sada nezamislivo, na kraju ćete postati upravo ono što ste zamislili. I bit ćete s osobom kakvu ste zamislili. Samo trebate polako – ali odlučno – krenuti dalje.

___
Kako se vi nosite s iznenadnim prekidom i na koji način krenete dalje? Podijelite svoja razmišljanja i iskustva u komentaru ili na Facebooku. Članak je izvorno objavljen na Genijalno.hr.

Teško je kada u vezi iznenada iščeznu ljubav i intimnost. Svi smo mi robovi navika. Lako se navikavamo na situacije, pogotovo dobre, kao što se navikavamo na mjesta i ljude. Tim je teže razbiti stare navike jednom kad postanu dio svakodnevnice.

Dođe trenutak kada u dubini srca i želuca “znate” da je veza gotova, ali ipak, promjena je strašna i neizbježni prekid je nešto što nitko ne priželjkuje.

S druge strane, još je strašnije kada se veza uruši do ruba katastrofe, a nijedno to ne shvaća.

Mnogi od nas idu kroz život s ružičastim naočalama. Neprestano odbacujemo ružnu istinu iz naših misli sve dok nam ne pokuca na vrata.

Izgleda ludo, zar ne? No, za puno više parova nego što možete zamisliti, to je svakodnevna rutina.
Pa kako onda možete znati da je vaša veza preminula i vrijeme je da idete dalje?

1. Više se ne seksate: Svi smo mi fizička bića, svidjelo nam se to ili ne. I iako seks ne bi trebao biti sve pa niti kraj veze, vrlo je važan dio povezanosti para jer dio intimnosti. Jednom kad nestane seksa, jako je teško preći na platonsku vezu i to živjeti kao ljubavnu povezanost.

2. Sve manje vremena provodite zajedno: Poslovna putovanja su jedno, ali ako sve češće dobrovoljno birate razdvojenost, vaša je veza na zalasku. Ako se bolje osjećate u društvu prijatelja nego partnera, vrijeme je za ozbiljno razmatranje situacije.

3. Prestali ste međusobno komunicirati: Nazovete li prijatelje kako biste s njima razgovarali o situaciji na poslu, ili filmu, ili knjizi… izgubili ste jedan od najvažnijih vidova veze. Jednom kad komunikacija zamre, vrlo ju je teško opet oživjeti.

4. Stalno se svađate: Od važnih stvari, kao što je hoćete li imati djecu ili ne, do potpuno irelevantnih pitanja poput koliko jaja spremiti za doručak, svaka se sitnica pretvara u velike rasprave. Život je isuviše kratak za besmislene svađe.

5. Više se ne privlačite: Budite sigurni da znate da postoji velika razlika između seksa i privlačnosti. Postoje brojni znakovi iskazivanja naklonosti: od držanja za ruke, grljenja, ljubljenja u obraz za “bok” i “doviđenja”, itd. Kada svom partneru više ne želite reći “Volim te!” ili je vaše “volim te” čista automatika, vrijeme je za fajrunt.

Prepoznajete li nešto od nabrojanog? Ako da, možda je vrijeme da sjedenete s partnerom i dogovorite razlaz. Tužno je to, ali je prava istina.

Često sam sama, misli su okrenute istraživanju kako će mi biti bolje, sve ostalo važno je izdržati, posebno ono vrijeme koje mi nije baš ni malo ugodno, kad se ne osjećam dobro, kad predosjećam promjene za koje ne znam kako će završiti. Kako se kaže, nelagoda koja visi kao mač u zraku. Sve nedoumice prebroditi nimalo nije lako. Izdržati pritiske, posebno.

Moram imati snažni duh, mentalnu snagu, posebno jaku psihu. Uvijek je to provjereni recept za opstanak, za biti i ostati svoj. Naravno, puno toga je stvar treninga i autosugestije, najvažnije je znati kada stati i povući “kočnicu”, ukopati se i čekati. Znači šutjeti, ne govoriti i promatrati. Imati strpljenja, takta, diplomacije, ne ulijetati i ne izlijetati. Situacija koju nazivam, biti muha na zidu, ima te, a nema.

Prisjećam se raznih, tada su mi bile nemoguće životne situacije, opstala sam. Ma, koliko puta mi je došlo da skačem od muke, da bijesnim, vičem, urlam…

Naučila sam se stati i promatrati sa strane, kao da se to sve meni ne događa. Treba se znati savladati i upravljati sobom. Na svim životnim poljima, baš jednako tako. Ne treba brzati, siliti, naturati se.

Pažljivo sagledati i tada odlučiti, ništa na prvu, ništa odmah. Uvijek imam na umu da uvijek postoji i bolje rješenje, samo ga treba prepoznati i dočekati, nek` sam to shvatila, trebalo mi je vremena. To čekanje, razmatranje, zastajkivanje ne mora i ne treba trajati vječnost, dovoljno je ponekad nekoliko minuta, tek da se saberem, prebrojim i odlučim.

Prošla sam teški životni put, uspoređujući s prijateljima i poznanicima, promijenila sam smjer, jer sam promijenila životni stil i način razmišljanja, jedno drugo veže. Da li sam donijela dobre odluke?

Čitam i proučavam, gledam filmove, serije, crpim snagu gdje god stignem:

Mentalna snaga nije u onome što radimo, nego u onome što sigurno ne radimo. Mentalna snaga je pod našom kontrolom i stvar je emocionalne inteligencije. Mentalno jaki ljudi kontroliraju svoje emocije, misli i ponašanja. Imaju zdrave navike i usmjereni su na uspjeh u životu.

Napokon definiram polje gdje sam se “ulovila”, postala sam sama sebi diplomata i političar u svom nekom novom svijetu, sama sebi određujem propise i barijere, određujem stavove, mišljenja i zakone. Potom odlučujem da sve mogu i moram povremeno promijeniti. Nikamo isti put me ne vodi, nema koristi. Naravno da imam planove.

Međutim, bolest ne pita. Samo dođe i napadne, bez najave.

Kada me temperatura “uhvati”, u posljednje vrijeme me i prikuje za krevet. To je rezultat ne provođenja terapije po naputku liječnika, ne ležanja i ne mirovanja. Svaki puta sve češće i duže i gore. Tako mi i treba, što mogu poduzeti?

Ležim, danima u krevetu, ne baš neprekidno ali mirujem, kašalj se ne smiruje i temperatura polako opada, povremeno nestaje, nisam najbolje, ali bolje u odnosu na ranije, kašljem sve zrelije ali me i nadalje bole rebra, ne kao u početku, bol ne jenjava. Jest da se i nadalje gušim u kašlju, koji ne zna stati kad počne, tako da me i grlo boli. Zapinje mi svaki gutljaj pa čak i pljuvačke. Da, baš svako rebro osjetim kao da je kovano čekićem.

U sobi, mirujem i idem sebi na živce, ne izlazim, čak ni na terasu, strah me je komplikacija, ne želim upalu pluća ponovo. Ne želim one mučne i podmukle bolove koji ne prestaju, ne želim gušenje kad ne mogu punim plućima uloviti zraka. Temperatura nikako da se stabilizira, znoj, mokre majice, presvlačenje.

Inhalator mi je vjeran prijatelj broj jedan i nadalje. Uskoro kontrolni pregled, pa ću više znati. Prije svega me zanima koji zvuk ispuštaju moja napaćena pluća. To obavezno doktori gledaju. Od dubokog disanja, dok osluškuju mi se zavrti u glavi. Stava sam da ne smijem dok ne ozdravim ikamo, bez tereta i napora, a posebno ne u prašinu. S tom odlukom ću nadam se pronaći rješenja i smjer za poslije, što i gdje raditi, hoću li biti u prilici uopće birati, ne znam. Trebam puno strpljenja i diplomacije, smirenosti i trezvenog razmišljanja, prvenstveno o sebi.

Napokon sebe postaviti ispred. Znači ja, pa ja i opet ja.

A trebalo mi je predugo vremena za takvu odluku, mislim da me je zdravlje natjeralo.

Jer kad si bolestan, ne trebaš nikome, a sam sebi si teret.

Sad mogu na glas izgovoriti: Dosta mi je više tuđih kreveta i soba, loših uvjeta rada, dosta mi je svega, želim svoj krevet, papuče, ormar, stolicu…

Potom paralela s alternativama, razmišljam … ipak ću pokušati izdržati koliko mogu do postignuća zacrtanih ciljeva, još niz mjeseci sive zone. Sad mi se polako bistre i vraćaju misli i razmišljanja, od temperature koja me danima tresla nisam imala ikakve vizije i jasno razabiranje situacije.

Nevjerojatno kako te temperatura može odvesti u neke druge pravce i sfere.

Ali, eto, dokazala sam sama sebi da sam mentalno jaka, držim kontrolu, ravnotežu kakvu takvu svoga života. Ne dozvoljavam da me drugi manipuliraju i kontroliraju, u cijelosti sam ipak svoja.

Bitno i važno je da nikada nisam gubila vrijeme na samosažaljenje, svjesna sam na što mogu a na što ne utjecati. Više me ne zanima odnos drugih prema meni, znam da život nije pravedan, ni malo jednostavan, posebno ne meni do sada.

Ne žalim samu sebe, nikakve koristi od toga, nikad bespomoćnost nije prevladala. A nisam nikada ni izbjegavala promjene, svjesno sam koračala u nepoznato za boljim, za cijelu obitelj. Ne živim u prošlosti, razmišljam o njoj i to o segmentima gdje sam što naučila, planiram neprekidno budućnost i idem samo naprijed. To me održava i imam volje za još naprijed.

Trudim se da ne gubim energiju, posebno ne tamo gdje ne mogu kontrolirati, paziti, nema svjesnog rasipanja. Više ne brinem hoću li baš svakome udovoljiti, čak se s tim ne umaram, važno je da sam ljubazna i fer, ne bojim se preuzeti rizik. Naučila sam se ne ponavljati greške, naučila sam biti oprezna. Uvijek sam sretna kod postignutih uspjeha prijatelja i obitelji, nisam ljubomorna, potičem na nastavak njihova rada.

Odavno sam naučila da samo trudom i radom bude rezultata, nikad mi ništa nije s neba palo.

Ne odustajem i ne predajem se, za mene neuspjeh ne znači išta drugo nego samo drugi pristup rješavanju problema.

Svjesna sam da je za sve potrebno vrijeme, primjenjujem što sam naučila, još uvijek učim i istražujem, ne odustajem. Bitno je da sam se počela distancirati od negativnih osoba, kad god mogu, odnosno nisam u blizini ako ne moram. Oni jedu energiju, naprosto proždiru i ne znaju stati.

Život mi se godinama mijenjao, sazrijevala sam isklesao me je, bolje opisno rečeno, izudarao i slamao na svakom koraku, ni malo mazio.

Unatoč tome svemu, nije mi srce otvrdnulo, nije mi duša umrla, imam senzore senzibiliteta, imam topline i energije, ali, eto, samo sam umorna od igara kojima sam okružena, sve slično, varijante su tu, zamorno, ne vidim izlaza osim maknuti se, kad god je moguće. Crpi mi sve to energiju, ne dozvoljavam više. Nema uzaludnih gubitaka.

Uvijek sam bila radoznala, poletna, ništa mi nije bilo teško, sada sam se okrenula sebi, nema potrebe da se upoznajem više i istražujem svoje granice, vrijeme je za mir, tišinu, za davanje zrnaca mudrosti mome malenom svemiru, mojoj obitelji.

Moja djeca su čvrsto odlučila ostati u našem gradu i boriti se za opstanak, uz njih sam, trenutno dislocirana poslom, osiguravam sredstva za život i njihove naume. Nekako me strah stati, jer cijeli život samo radim i trčim, nisam naučila drugačije, ne snalazim se u neradnom okruženju.

Još uvijek sam spremna dati sve od sebe i sebe, za dobrobit, za ljubav, iako sam prošla mukotrpna životna razdoblja, trebalo mi je vremena da uz različita iskustva profiliram životni put.
To ne znači da ne trebam nikoga, to ne znači da sam uspješna i sebična, samostalna sam odavno i godinama usamljena unatoč trci i strci, ne dozvoljavam si pristup, možda će proći sve.

Uzajamnost je ključ za mnoge uspjehe na svim poljima, posebno emocija.

Još me drži izreka koju sam pročitala od Omar Hajjama:

Ne treba mi onaj koji mene ne treba.

Zato, želim jednostavno kad se osvrnem na svoj život uvijek moći izgovoriti “ne mogu vjerovati da sam to napravila” bolje nego “voljela bih da sam to okusila”.

Nastavljam s učenjem, proučavanjem, posvećujem sebi svaki mogući minut, priznajem, rado bih ga podijelila.

---

Više ovakvih priča pronađite na blogu Lilly Laum – Zrelazena.com

Odlazim na jedan kratki poslovni put pa sam nekako zapeo po internetu da nađem zanimljivu temu, inspiraciju za članak. Iako izvorno nisam imao u planu, odlučio sam par rečenica napisati o nama, o nama kao ljudima i našoj potrebi da olako sudimo.

Namjerno ne želim u tom kontekstu spominjati domaće slučajeve (iako ću spomenuti kasnije jedan) u kojima su oni koji su se ogriješili o zakon prošli tek s omanjim kaznama ili sudskim packama. Bez obzira radi li se o krađi, ubojstvu, silovanju, uvijek postoje oni koji će za silovanje tek dobiti pokoju packu, a s druge će strane netko nebitan poslužiti kao primjer te biti poslan na višegodišnju zatvorsku kaznu.

Dakle, bez obzira na svoj krimen, na kategoriju dijela, spomenimo aktualni slučaj s poznatim trgovačkim lancem, koji je navodno od samih početaka poslovao, pa sumnjivo, a što je možda i blaga riječ. Nije plaćao poreze, nije plaćao redovito i adekvatno ljude, dobavljače, partnere, na redovitoj je bazi štancao razna gospodarska kaznena djela, dok s druge strane netko mali, netko nepoznat, netko nebitan, bude proganjam, kažnjavan, zatvara zbog daleko manjih “iznosa”. Nažalost bio sam dio malih i nebitnih bio sam godinu dana ostavljen u blokadi svih računa, svih primanja, s kreditom i malim djetetom u rukama. A sve zbog par tisuća kuna neplaćenih obveza državi. Bio sam primjer drugima.

Nažalost to je kruta realnost u kojoj živimo. Hrvatska je loš primjer za ono što želim reći.

Spomenuo bih stoga nedavni slučaj silovanja na Stanfordu, Sveučilištu u SAD. Naime, student tog Sveučilišta silovao je studenticu koja je bila prilično pijana i laganoj nesvijesti. Otprilike. Sve je to prijavljeno policiji, student je uhićen, karijera za njega je gotova te je osuđen na pripadajuću mu kaznu. I s time se slažemo.

Problem nastaje onda kada je student (odličan student, bavio se plivanjem, predstavljao Sveučilište na raznim natjecanjima) osuđen na iznimno blagu kaznu. Trenutno je na slobodi (odslužio tek 6 mjeseci kazne) te će živjeti s roditeljima, a mora se ujedno i registrirani kao seksualni prijestupnik.

Ljudima, njegovim sada bivšim kolegama, raznim braniteljima ljudskih prava, udrugama, susjedima, rodbini, strancima, ali naposljetku i nama, to nije u redu. Kazna je premala.

Sudio bi njemu narod koji bi mu vratio istom mjerom, koji bi ga batinao, kamenovao, tukao, ubijao i slično. Naravno iz tih ljudima govorila je masa, govorila je kritična masa koja je imala samo jedno na umu – kazniti, kazniti adekvatno.

Naravno da ne želim ni u kom slučaju braniti silovanje, pokušaje silovanja, seksualne prijestupnike, ali samo želim skrenuti pažnju na to da nije svaki slučaj isti.

Kad pogledamo malo komentare, nevezane samo uz taj slučaj, narod, ljudi, zajednice ponašaju se poput zvijeri, poput najgorih ratnika, osvajača, ubojica. Ubijali bi ih, vezali lancima i ostavljali na suncu, rezali spolne organe i hranili ih njima, silovali ih kao što su oni silovali druge i slične grozote.

Zar nismo onda svi silovatelji i ubojice i po čemu smo mi to s ove strane zida drugačiji?

Knjiga se ne sudi po koricama. Situacija, članak se ne komentira samo na osnovu jedne rečenica statusa na Facebooku. Ali opet ljudi to rade, ljudi to vole raditi jer su komotni. Jer ne čitaju što ima dalje iza uvodne rečenice, jer ne otvore knjigu i pročitaju što doista piše u njoj.

Sudac koji je donio ovu presudu morao je, osim provoditi zakon, razmišljati i kao čovjek. Da, silovao je. Kriv je. Mora odgovarati. No, postavlja se pitanje, što će s ovim uzornim studentom biti ako ga se pošalje na 30-ak godina u zatvor? Kakav će se vratiti u zajednicu? Što će iz njega napraviti zatvor?

Sudac mora sagledati sve aspekte, jer on je sudac, on je iskusan čovjek koji u tom trenutku odlučuje o nastavku života tog pojedinca. Može se prikloniti masi i uništiti još jedan život ili slijediti svoju ljudskost.

U ovom trenutku može kazniti tog pojedinca, no, možda će tom akcijom prouzročiti mnogo veću bol, štetu nekome, mnogima u budućnosti. Zato je on sudac, a ne mi, narod. Prošla su ta vremena kada se za krivi pogled palilo na lomačama.

Razmislimo malo o tome. Možemo mi danas u afektu nekoga kazniti, no što smo time postigli? Kako će se naša sadašnja srdžba manifestirati u budućnosti? Jesmo li se uopće udostojili saslušati drugu stranu priče? Otvoriti tu jebenu knjigu prije nego otvorimo vlastita usta?

Možda sudimo samo zato da bi zaštitili sebe, da se primjerice riješimo kukolja iz žita. No, problem je u tome što ne prepoznajemo kukolj, zeljastu biljku visine oko 80 cm. Pa uz kukolj uništimo i mak u žitu. Vidite, mak kad odraste ne mora nužno biti zločesta droga, gospodo.

A možda pak samo želimo imati prekrasnu zelenu sliku mladog žita, u kojem se nalazi i zeleni otrovni kukolj.