Tomu nije tako jer u njoj čovjek nema što vidjeti ni doživjeti, već zato što razne druge države, regije i gradovi mnogo bolje brandiraju svoje destinacije i proizvode. Sjetimo se samo Italije, Toskane, Rima, Venecije, Firenze, Pise… ili pak Katalonije, Andaluzije, Barcelone, Madrida, Granade… Francuske i Pariza… zatim Berlina, Amsterdama, Praga, Lisabona, Beča, Budimpešte, Kopenhagena, Londona, Dublina… Belgija tu loše prolazi.
Međutim kako u javni diskurs sve više ulazi kvalitetno pivo, tako i Belgija postaje sve poželjnija. Rijetke su države koje se po raznolikosti pivskih stilova, njihovoj autentičnosti i lokalnom karakteru mogu mjeriti s Belgijom. Osim dakako Njemačke. Nažalost, taj lokalni karakter piva još uvijek nije kod nas dovoljno prepoznat. Svaka regija, skoro svaki grad ima nešto drukčije i lokalno za ponuditi. Tako je i s glavnim gradom Bruxellesom. Grad se nalazi otprilike u središtu Belgije, tamo gdje se dodiruju Flandrija i Valonija, odnosno frankofoni dio Belgije susreće flamanski. Sam Bruxelles je regija za sebe, s francuskim i nizozemskim kao službenim jezicima, sa svojom vladom i ostalim podijeljenostima koje je u Belgiji malo teže razumjeti, a još teže pratiti… Treći posvuda prisutan jezik je naravno engleski. Govore ga svi. Budući da je grad i jedno od dva središta EU te budući da Belgija ima kolonijalnu povijest, život je u gradu izuzetno raznolik, tako da je jezika mnogo više, a kultura još više. To znači da u gradu možete boraviti s jako malo novaca i s jako puno. Cijene piva su uglavnom od 3,8 eura do 7 eura za 2,5 dcl točene, dok su cijene hrane od 5 eura kod el Greca (kojih je zaista mnogo) do dvjesto, tristo eura za ručak u nekom od restorana s Michellinovim zvjezdicama. Hrpa fast fooda, street foda, slastičarnica, corner shopova… skoro pa hedonistički raj! Rijetko koji grad je bolji! Onaj Amsterdam i Prag s početka priče s velike udaljenosti gledaju u leđa Bruxellesu kad govorimo o gastro sceni. Jednako tako, nisam vidio ni jedan grad koji bi u svakom dućanu, pa i najmanjem kvartovskom kiosku, imao toliko veliku ponudu piva. Gotovo u svakom dućanu ima barem nekoliko desetaka vrsta piva, dok u specijaliziranim pivskim dućanima taj broj raste eksponencijalno. Količina toga što možete kupiti je fascinantna. Male flaše, velike flaše, zidovi puni čaša, otvarači, poklon paketi. Sjećam se koliko smo se mučili i koliko smo čekali da prvi put zajednički kušamo Westvleteren Dvanajsticu, a ovdje visi na svakom uglu po cijeni od 12 do 18 eura (uglavnom po 14).
Grad je lijep. Kao i svaki glavni grad bivše kolonijalističke države, Bruxelles također ima arhitektonski zanimljivih dijelova, trgova i građevina, ali ima mnogo toga novog, čak i čudnovatog. Ono što Bruxelles (i njegovu neposrednu okolicu) smješta na pivsku kartu Belgije i svijeta jesu njegova piva spontanog vrenja, širom pivskog svijeta poznati lambici (lambic). Upravo su lambici bili razlog što sam na nekoliko dana odlučio posjetiti Bruxelles. Lambici su moja ljubav, piva koja su mi najdraža, u kojima uživam kao u nijednim drugima. Jednostavno, meni je lambik kao vjerniku sveta vodica. Oni koji me poznaju kažu da je tomu tako jer su lambici kiseli, a Zagorec iz mene van ne može. Ako dosad niste pili lambike, onda valja reći da je to jedan vrlo stari pivski stil, koji karakterizira spontana fermentacija u širokim, relativno plitkim otvorenim posudama – otuda u njima sve to divlje i ljupko kiselkasto. To su izrazito suha piva, okusom mogu podsjetiti na vino, a u njihovoj se proizvodnji osim ječmenog slada koristi i pšenični. U lambike spadaju i piva zvana gueuze – riječ je o mješavini mladog i starog lambika. Ako pak lambiku dodamo višnje, tada dobijemo kriek. Dodamo li pak neko drugo voće, tada imamo voćni lambik naziva ovisno o voću koje koristimo. Spontana su piva izuzetno rijetka, a vrhunska spontana piva još rjeđa. Ovisno o životu u zraku i ostalim faktorima, ta piva mogu otići u različitim smjerovima. Danas je sve prisutnija tendencija da se u lambike ubacuju sladila da bi lakše doprli do šire publike. Potpuno nepotrebno. Ako vam ne valja lambic, pijte nešto drugo. Ista se stvar događa i s kriekom pa sve više proizvođača u svoje voćne lambike osim (ili umjesto) svježeg voća ubacuje voćne sirupe. Naravno da to jedno s drugim nema veze. To je kao da rizling pravite iz vrećice ili janjetinu iz želatine.
Teško da možete doći u Bruxelles i zaobići neka poznata mjesta. Ja sam u društvu supruge i prijatelja obišao ono što smo mogli obići, a da nudi divlje i spontano. Bilo je još jedno mjesto koje smo htjeli posjetiti, ali njega vode anarhisti i umjetnici, a oni ne rade od četvrtka do nedjelje.
Mjesto koje će vam svakako preporučiti pitate li nekog tko je već bio u gradu jest Delirium Caffe. Jedno je to od najpopularnijih mjesta u gradu. U glavnom objektu na tri etaže nude preko 3000 piva. Da, nije greška – karta zaista ima preko 3000 piva. Srednja je etaža ona koja nudi dvadesetak točenih piva. Tu je uglavnom riječ o pivima koje proizvodi pivovara Brouwerij Huyghe te nekoliko gostujućih. Delirium red, Oud Beersel oude geuze te francuski Wild Lab Hoppy saison. Gužva je takva da imate sreće ako pronađete slobodno mjesto. Buka je još veća. U podrumu nude to mnoštvo piva, međutim podrum je krcat tako da ne možete normalno hodati, već je potrebno probijati se. Doći do šanka je lutrija. Kad svira bend, tad ionako nejeftinu cugu poskupljuju 20%. Uređenje kao mjesni dom u Leskovcu Topličkom. Sve skupa, popili smo piće, probili se van i rekli – never more! To je za neke druge tipove. Pred ulazom gužva i skupine ljudi što puše i čekaju na slobodni stol.
Sljedeće mjesto koje smo posjetili je potpuno drukčije – moderno uređen interijer s dvadesetak divljih i spontanih točenih piva – Moeder Lambic. Saison, gueuze, kriek i ekipa! Nekoliko jednostavnih jela. Konobari koji znaju što imaju i što toče. Grupe turista koji dolaze zbog piva, a konobar im je vodič kroz pivsku kartu. Mjesta ima. Lijepo, mirno, edukativno. Turisti su tu zbog piva, dok su u prijašnjem lokalu zbog alkohola. Gueuze Tilquin. Kriek de Ranke. Dojam mnogo bolji. Zaista fina pivska karta. Lokal u koji se treba vraćati. Nema sile, nema buke. Samo dobro i izvrsno pivo. Problem je jedino što morate znati točnu adresu lokala ili imati kartu jer taksisti nemaju pojma o čemu govorite.
U Bruxellesu je moguće pronaći i mjesta koja služe pivo više stotinu godina neprekidno. Takvo je mjesto i mala pivnica A la becasse. Nalazi se u centru gradu, a do nje se dolazi kroz uski hodnik koji s ulice kroz zgradu vodi u sakriven kafić. Drveni stolovi i klupe, ograničena ponuda jela i piva. Dizajnerski je to korak nekoliko desetljeća unatrag. Takav je i osjećaj. A la becasse nudi lambike pivovare Timmermans te gostujući Cantillon. Piva su najjeftinija koja smo u Bruxellesu pili, a kvalitetom su iznad mnogih skupljih. Prava je šteta što je do Timmermansova gueuzea tako teško doći. Suho, kiselkasto, nepcu ugodno. Tu je i piće kuće, nešto što se servira u glinenom vrču, a okusom je najbliže domaćoj jabučnici. La becasse servira i domaće sireve. U lokalu nema buke, nema ni glazbe, samo ljudi koji razgovaraju i uživaju u kućnom pivu. Većina ih izgleda kao da su upravo došli sa sastanka Europskog parlamenta – crna odijela, bijele košulje i laptopi. Grafika na zidu prikazuje kralja Leopolda II. Tu je okolo i ostala rodbina koja je brinula za prosperitet Belgije. Konobar cijelo vrijeme usput pije nešto iz vrča, smješka se i lagano je zaboravljiv. Njegova ogromna pregača odaje dojam čovjeka koji ne mari za trendove. Lako bi gost pomislio da kakav redovnik ulijeva u sebe pokraj šanka. Vidi se da mu je teško i da je već odradio čitavu smjenu.
Ima tu još mnogo pivnica i lokala koje valja posjetiti, ali ima i pivovara. Starih pivovara punih drvenih bačava. Njihova unutrašnjost odmah podsjeti na vječna lovišta.
Bruxelles ne bi bio to što jest da u njemu ne postoje i štacije u kojima se okupljaju oni koje narod naziva birokratima, a njima je samima draže da ih se zove hipsterima. Jedna takva moderna štacija je i briselski Brewdog Bar. Smješten odmah do centralne željezničke postaje u središtu grada, Brewdog je izgleda omiljeno odredište onih što ustaju s aktovkama i rade do 7 navečer pa nakon posla navrate po okrepu. A la becasse okuplja birokrate 50+, dok je Brewdog dnevni odmor njihovih mlađih kolega i kolegica. Naravno i turista koji zavijen u plašt belgijske tradicije, starine i lokalnih piva poželi okusiti što nude perjanice suvremenog europskog craft pokreta. A nude zaista mnogo – 16 do 18 točenih piva, kojih polovicu čine njihova, a polovicu gostujuća te svu silu flaširanih svojih i belgijskih piva. Taj je točionik izvor sreće! Abstrakt AB:21 (kakva ljepota!!), Black Hammer, Jet Black heart. Boon kriek. Keesov East India Porter. De Ranke XX Bitter. Mnogo se razloga toči zbog kojih Brewdog treba staviti na obveznu destinaciju.
Dan posvetite edukaciji i kušanju jedinstvenih belgijskih pivskih uradaka, obilasku značajnih mjesta, kušanju jeftinije ili skuplje hrane, degustaciji rjeđih belgijskih piva koja nudi neki od beershopova. Dovoljno je tek nekoliko dana da vlastito znanje o kiselim, divljim, spontanim pivima podignete za nekoliko razina. Navečer se pak nagradite za taj naporan rad i otiđite u Brewdog. Ako ništa drugo, onda da osjetite kako je to biti birokrat i hipster u nekom zaista gradu. Vjerujte, nije uopće loše.
