Alain de Botton, poznati ‘filozof svakodnevice’, za New York Times je napisao sjajni članak o jednom od naših najvećih strahova: je li ovo baš prava osoba za mene? Ali, ne brinite, nema veze čak i ako otkrijete da se u braku s progešnom osobom.
To je jedna od stvari za koje se bojimo da bi nam se mogle dogoditi. Jako se trudimo to izbjeći. Ali opet radimo sve isto: stupamo u brak s pogrešnom osobom.
Djelomice zato što imamo zbunjujuće mnogo problema koji se javljaju kada se pokušamo približiti drugima. Mi izgledamo normalno samo onima koji nas ne poznaju vrlo dobro. U mudrijem, više samo-svjesnijem društvu od našeg, standardno pitanje na bilo kojem od prvih izlazaka bilo bi: “A kako si ti lud(a)?”
Možda imamo latentnu sklonost da poludimo kad se netko ne slaže s nama ili se možemo opustiti samo kad radimo; možda smo zeznuti po pitanju intimnosti nakon seksa ili se povlačimo u sebe nakon što doživimo poniženje. Nitko nije savršen. Problem je u tome što prije braka rijetko kopamo po našoj složenosti. Kad god usputni odnos prijeti razotkriti naše mane, mi zamjerimo našim partnerima i završimo priču. Što se tiče naših prijatelja, njima nije dovoljno stalo za obaviti teški posao da nas prosvijetle. Jedna od povlastica biti sam stoga je iskreni dojam da je s nama zapravo prilično lako živjeti.
Naši partneri nisu ništa više samosvjesni. Naravno, ubodemo pokušavajući ih razumjeti. Posjetimo njihove obitelji. Gledamo njihove fotografije, srećemo njihove prijatelje. Sve to pridonosi osjećaju da smo napravili našu domaću zadaću. Nismo. Brak završava kada velikodušna, beskrajno nježna kocka puna nade dvije osobe, koje se, još ne znajući tko su i tko bi ovaj drugi mogao biti, vežu za budućnost koju ne mogu zamisliti, a pažljivo izbjegavaju istraživati.
Tijekom većine pisane povijesti, ljudi su stupali u brak iz logičke vrste razloga: zato što je njen posjed doticao tvoj, njegova obitelj je imala uspješni biznis, njezin je otac bio gradski sudac, postojao je dvorac kojeg je trebalo čuvati, ili su roditelji potpisali isto tumačenje svetog teksta. I iz takvih razumnih brakova tekla je usamljenost, nevjera, zlostavljanje, hladnoća srca i krici koji su se čuli kroz vrata. Brak iz razuma nije bio, doslovno, nimalo razuman; često je bio sredstvo, uskogrudan, snobovski i izrabljivački. Zato ga je zamijenio – brak iz osjećaja.
Ono što je važno u braku iz osjećaja je da su dvije osobe privučene jedna drugoj nadmoćnom instinktom i saznanjem u svom srcu da je to u redu. Doista, što više nerazumno brak izgleda (možda je prošlo samo šest mjeseci otkako su se upoznali, jedan je nezaposlen ili možda su oboje jedva zakoračili u dvadesete), to može pružiti veći osjećaj sigurnosti. Nesmotrenost se uzima kao protuteža svih pogreškama razuma, tag katalizatora bijede. Prestiž nagona je traumatizirana reakcija na previše stoljeća nerazumnih razloga.
No, iako vjerujemo da u braku tražimo sreću, to nije tako jednostavno. Ono što stvarno tražimo je sličnost – što može i zakomplicirati planove koje smo možda imali za sreću. Mi želimo ponovno stvoriti, u našim odraslim odnosima, osjećaje koje smo tako tako dobro poznavali u djetinjstvu. Ljubav koju je većina nas okusila rano često se brka s drugim, mnogo destruktivnijim dinamikama: osjećajem da se želi pomoći odrasloj osobi koja je izgubila kontrolu, bila lišena roditeljske topline ili se bojala njihovog bijesa, ili se ne osjeća dovoljno sigurnom da bi komunicirala naše želje. Kako je logično, onda, da bismo mi kao odrasli trebali odbiti određene kandidate za brak ne zato što su u krivu, nego zato što su previše u pravu – previše uravnoteženi, zreli, puni razumijevanja i pouzdan – s obzirom da se u našim srcima takva ispravnost osjeća strano? Mi stupamo u brak s pogrešnim ljude jer ne povezujemo biti voljen(a) s osjećati se sretno.
Griješimo, također, jer smo tako usamljeni. Nitko ne može biti u optimalnom stanju uma za odabrati partnera kada je biti singl tako nepodnošljiv osjećaj. Moramo biti potpuno pomireni s mogućnošću dugogodišnje samoće kako bi bili izbirljivi na odgovarajući način; inače riskiramo voljeti to što više nismo sami više nego voleći partnera koji nas je poštedio te sudbine.
Na kraju, stupamo u brak kako bi lijep osjećaj bio trajan. Zamišljamo da će nam brak pomoći da sačuvamo radost koju smo osjećali kada smo prvi put pomislili na prošnju: Možda smo bili u Veneciji, na laguni, u motornom čamcu, uz zalazak sunca koje je bacalo sjaj preko mora, razgovor o aspektima naših duša za kojeg se činilo da ga nitko nikad nije vodio prije, uz mogućnost večere na rižoto mjestu malo kasnije: U braku smo da bi takve osjećaje učinili trajnima, ali ne uspijevamo vidjeti da nema čvrste veze između tih osjećaja i institucije braka.
Zapravo, brak nas teži odlučno premjestiti na drugi, vrlo različit i administrativni plan, što možda završi kao kuća u predgrađu, s dugim putovanjima na posao i izluđujućom djecom koja ubijaju strast iz koje su nastala. Jedini sastojak koji je zajednički je partner. I to je možda bio pogrešni sastojak za čuvanje.
Dobra vijest je da nema veze ako smo otkrili da smo u braku s pogrešnom osobom.
Ne smijemo odustati od njega ili nje samo na temelju romantične ideje na kojoj počiva zapadnjačko razumijevanje braka posljednjih 250 godina: da postoji savršeno biće koje može zadovoljiti sve naše potrebe i ispuniti svaku našu želju.
Moramo mijenjati Romantični pogled na tragičnu (i na mjestima komičnu) svijest o tome da će nas svako ljudsko biće frustrirati, ljutiti, smetati, izluđivati i razočaravati nas – a mi ćemo (bez zlobe) učiniti isto za njih. Ne može biti kraja našem osjećaju praznine i nepotpunosti. No, ništa od toga nije neobično ni razlozi za razvod. Odabir kome ćemo se posvetiti samo je slučaj identificiranja osobite vrste patnje za koju bi najviše voljeli žrtvovati.
Ova filozofija pesimizma nudi rješenje za mnoge nevolje i uznemirenost oko braka. Možda zvuči čudno, ali pesimizam smanjuje pretjerano maštoviti pritisak koji naša romantična kultura stavlja na brak. Neuspjeh jednog određenog partnera da nas spasi od naše tuge i melankolije nije argument protiv te osobe i nije znak da je brak zaslužuje propasti ili nadogradnju.
Osoba koja je nam najviše odgovara nije osoba koja dijeli svaki naš ukus (on ili ona ne postoji), nego osoba koja može pregovarati razlike o ukusu inteligentno – osoba koja je dobra u neslaganju. Umjesto neke fiks-ideje savršene komplementarnosti, to je sposobnost toleriranja razlika s velikodušnošću koja je pravi indikator “ne pretjerano krive” osobe. Kompatibilnost je postignuće ljubavi; ne mora biti njezin preduvjet.
Romanticizam nam je bio od pomoći; okrutna je to filozofija. Zbog njega se mnogo toga što prolazimo u braku čini izuzetnim i zastrašujućim. Završimo sami i uvjereni da naša zajednica, sa svim svojim nesavršenostima, nije “normalna”. Trebamo naučiti priviknuti na “pogrešnost”, nastojati uvijek usvajiti više opraštanja, humora i ljubazne perspektive na njezine višestruke pojavnosti u sebi i u našim partnerima.
