Kategorija: Stil

Već nekoliko godina francuska fotografkinja Sophie Ebrard dokumentira prizore koji se događaju u pauzama između snimanja scena za filmove za odrasle. Iako neki tu vrstu industrije zabave još uvijek smatraju jeftinom i prljavom, na ovim fotografijama najviše iznenađuje izostanak seksualnosti.

Ebrard je svoj ciklus It’s Just Love otpočela ubrzo nakon što je upoznala redatelja porno filmova, koji ju je pozivao na razna snimanja. U mjesecima i godinama koje su uslijedile upoznala je i ljude sakrivene iza porno pseudonima, često kroz razgovor, dijeljenje soba pa čak i objedovanje sa stola na kojem je filmska ekipa maloprije “to” učinila.

Rezultat njezinog rada je zbirka fotografija koja gleda daleko iza golotinje, koja nam pokazuje prave ljude u njihovim privatnim trenucima kad je kamera isključena. Tako, primjerice, vrijeme između zujanja kamera koriste za popravljanje šminke, glačanje košulja, ponavljanje teksta, pripremu sljedeće scene…

Riječ je o jednom od najelegantijih prikaza industrije zabave za odrasle.

Prema najnovijim statistikama američke Udruge pivovara, prodaja craft piva u SAD-u nastavila je usporavati u prvoj polovici 2017. godine, pri čemu je sektor ipak uspio zadržati nešto stabilniji rast na godišnjoj razini.

 

Polugodišnji podaci Udruge pivovara, koja okuplja nezavisne proizvođače piva, pokazuje da je američka proizvodnja craft piva povećana 5% u prvoj polovici 2017. godine.

To je nešto manje od polugodišnjeg porasta od 8% u 2016., ali znatno niže od 16% povećanja proizvodnje sredinom 2015. godine.

“Brzina rasta malih i nezavisnih pivara stabilizirala se na razini koja još uvijek odražava napredak, ali pokazuje zrelije tržište. Iako je to malo teže shvatiti, rast još uvijek postoji”, rekao je Bart Watson, glavni ekonomist Udruge pivovara.

“Svijet piva vrlo je konkurentan i sigurno postoje mješoviti podaci u pogledu izvedbe. Neke pivovare i dalje rastu, dok druge moraju razvijati svoj položaj i nove mogućnosti kako bi osigurali nastavak. Mnogi proizvođači piva imaju koristi od prodaje u trgovinama i točionicama, a nedavne reforme na državnoj razini potencijalno pomažu pivarima u novim regijama da iskoriste ovaj rast”, dodao je Watson.

Milenijalci se okreću vinu

Unatoč usporavanju proizvodnje, broj craft pivovara u SAD-u nastavlja rasti. Tako je 30. lipnja u SAD-u radilo 5.562 nezavisnih pivovara, što je povećanje od 906 u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Osim toga, Udruga pivovara raspolaže podacima o planiranom pokretanju proizvodnje u još 2.739 pogona.

To dodaje težinu oprezu na koji je pozvala američka burzovna tvrtka Goldman Sachs. Njihovi su analitičari smanjili vrijednost dionice dva najveća američka proizvođača piva, navodeći nastavak trenda pada potrošnje piva u SAD-u i “pomak” milenijalaca prema vinu.

Konkretno, Goldman Sachs je smanjio preporuku ocjene dionica Constellation Brandsa od “kupiti” na “neutralno”, što je u ponedjeljak, 24. srpnja, uzrokovalo pad vrijednosti od 1,2%. Osim toga, dionicu Boston Beer Co. ocijenili su kao “prodati”, što je rezultiralo padom vrijednosti od 5%.

Međutim, Udruga pivovara i dalje je uvjerena je u perspektivu budućeg rasta sektora, unatoč očitom ukusu milenijalaca prema vinu, koji će uskoro postati najveća američka skupina kupaca i potrošača vina.

“Craft pivari su svjetionici inovacija, revitalizacije i suradnje”, dodao je Watson. “Njihov doprinos, ne samo pivarskoj zajednici, nego i cjelokupnom američkom gospodarstvu, značajni su i neprocjenjivi. Od reforme saveznih trošarina do osiguranja prava na slobodni i fer pristup tržištu, postoje mogućnosti za pomoć craft pivarima za dalji napredak”.

 

Nakon gotovo dva desetljeća od početka, NASA-ina misija Cassini približava se spektakularnom završetku, koji bi se trebao dogoditi u petak, 15. rujna 2017. u točno 14 sati i 2 minute po našem vremenu. Ova svemirska letjelica kruži oko Saturna već 13 godina, a svoje zadnje dane iskorištava do maksimuma.

Otkada je 2004. godine stigao na svoje odredište Cassinijeva zapanjujuća promatranja Saturna, njegovih prstena, mjeseca i okolnog prostora, rezultirala su nizom izvanrednih otkrića. Tako je Cassini potvrdio da se na površini mjeseca Titana nalaze ogromna jezera tekućeg metana i etana. Što, osim Zemlje, Titan čini jedinim tijelom u Sunčevom sustavu koje ima obilje tekućine na svojoj površini.

Mala blijedo-plava točkica u svemiru, a nije Zemlja

Cassini je također uhvatio mjesec Enkelad koji izbacuje mlazeve vodene pare, čestice leda i organskih spojeva kroz pukotine u zamrznutoj vanjskoj školjci poznatoj pod nazivom Tigrove pruge. Osim toga, misija je pokazala da su Saturnovi prsteni aktivni i dinamični sustav koji može poslužiti kao “laboratorij” za znanstvenike koji proučavaju nastanak planeta.

Mala je svemirska letjelica već obavila niz od 20 orbita između vanjskih F i G prstena plinovitog diva, s brojnim novim otkrićima o samim prstenima i mjesecima koji kruže u vanjskim prstenima. Cassini je trenutno u 22. odvažnom “Grand Finale zaronu” koji će ga približiti Saturnu bliže od bilo koje svemirske letjelice prije – doći će na udaljenost od “samo” 1930 kilometara između Saturna i njegovog unutašnjeg prstena. Početne orbite već su dale iznenađujuće otkriće: područje između samog Saturna i njegovog unutrašnjeg prstena je relativno prazno.

Slike i podaci prikupljeni tijekom ovih preleta samo će se pridodati gomili znanstvenih podataka koje Cassini tako marljivo skuplja o tome kako se oblikuju i razvijaju divovski planeti i slične planetarne obitelji širom svemira. Zahvaljujući tome istraživači će moći detaljno mapirati Saturnovova gravitacijska i magnetska polja blizu planeta, otkrivajući nove tragove o njegovoj unutarnjoj strukturi.

Vjeruje sa da nije tako jednostavna poput jezgre leda i stijene s ogromnom plaštom od vodika i helija povrh toga. Ovi konačni podaci također će uvelike osnažiti ono što je Cassini već prikupio o dobi i podrijetlu Saturnovih prstena te količinama prašine i leda koje ih tvore.

Zaključno “Veliko finale” dogodit će se kada Cassini izvede epski završni zaron u gornju atmosferu plinovitog diva. Letjelica će se pretvoriti u vatrenu crtu na Saturnovom nebu, otklanjajući mogućnost kontaminiranog sudara s bilo kojim od Saturnovih ledenih mjeseca – čime će dugu, izuzetno uspješnu misiju dovesti do dramatičnog završetka.

 

Za potrebe oglašavanja nove Gatoradeove elektrolitske vode G Active UNIT 9 napravio je pravog i prvog vodenog sportaša na svijetu.

Tehnička infrastruktura projektirana je i izgrađena za manje od deset tjedana, a uključuje više od 20.000 pojedinačnih dijelova i komponente izrađene po mjeri. U projektiranju i izvedbi sustava utrošeno je više od 5000 sati rada.

Iz prilagođene “kišne platforme” kapala je voda u točno određenom slijedu i skladu, kako bi se stvorio privid pravog sportaša u pokretu. Svaki spremenik sadržavao je 64 litre vode, a istodobno je “curilo” iz njih 8. Za povezivanje čitavog sustava trebalo je oko 500 litara vode, i to one za koju je snimljena reklama.

Od informacije do animacije

Kako bi vodenom liku udahnuli život, snimili su pravu sportašicu dok trči, skače i udara vreću nogom. Zatim su te podatke iz video snimke ubacili u vodenu platformu kako bi u idealnom trenutku uključila i isključila mlaznice.

U intervalima koji se mjere u milisekundama, niz od 2.048 prekidača otvarao je i zatvarao vodu – pokrećući kapljice točno u pravom trenutku. Zatim su pomoću fotografske bljeskalice “zaustavljali” kapljice vode u zraku, preciznoću od jednog milimetarom i mikrosekundom točnosti za svaki kadar.

Nakon toga su svaki od kadrova obradili na dva načina. Najprije su ga pustili da “pljusne”, kako bi nadoknadili gravitacijsko ubrzanje, a zatim su ga uklopili u željeno kretanje. Svi su ti podaci bili pohranjeni u kontrolnoj jedinici, a pokretao ih je fotoaparat.

Da bi fotoaparat bio postavljen pod idealnim kutom za snimanje, vodeni uređaj je programiran tako da se sinkronizira s timom za kontrolu kretanja. Svaki put kad su stručnjaci za kontrolu kretanja sinkronizirali fotoaparat i bljeskalicu – kapnula je voda.

Zvuči dosta komplicirano i zahtjevno. Ali zato je rezultat zaista impresivan – prvi ljudski lik nastao iz vode.

 

Ispucali vrhovi kod brade je nešto što se događa i najboljim bradonjama. Barem u jednom su trenutku imali problem ispucalih vrhova u svojoj bradatoj karijeri dok nisu pronašli način kako se ophoditi s njima i kako spriječiti ponovno nastajanje.

Naravno ako ih primijetite, a vjerojatno jeste, ponajviše sad kad je ljeto i kada ste na moru, konkretnije u moru i kada vrlo vjerojatno o bradi brinete nešto manje nego inače, jer ima bitnijih stvari za raditi na mori, ne mora nužno biti razlog za paniku ili bilo kakvo iskazivanje nezadovoljstva, ok možda malo. Ipak se radi i bradi, našem ponosu.

Rješenje ovog problem naizgled je vrlo jednostavno. Iziskuje nešto vremena i strpljenja da se brada vrati u ono puno zdravo stanje, a vse sew svodi na to da se ti ispucali vrhovi jednostavno odrežu, trimaju s brade te se opet morate bradi posvetiti kao i inače. Vrhovi pucaju jer im nedostaje vlažnosti, hrane i vaše pažnje.

Dakle, ne briga o bradu, ne nanošenje prijeko potrebnog ulja na bradu, ali i pretjerano korištenje raznih učvršćivača i gelova u bradi dovode do ispucalih vrhova, a sve zbog toga što brada postaje slabija, a same se folikule brade oštećuju što prouzročuje pucanje vrhova.

Kako smo i rekli ovaj problem se ne može riješiti sam od sebe, drugim riječima jednom ispucali vrh nije moguće popraviti, moguće ga je samo podrezati, a folikulu iz koje raste ozdraviti pravilnom i redovitom njegom brade.

Stoga, ako povučemo zaključak po ovom pitanju, on može biti samo sljedeći – pronađite idealnu rutinu za njegu bradu, koristeći proizvode koji vam najviše odgovaraju i držite se toga. Ne mijenjajte i ne popravljajte nešto ako nije pokvareno ili ne funkcionira najbolje.

Baš se danas planiramo počastiti za ručak domaćom salatom od tune. Onako fino kuhana tjestenina, bilo koja, narezano povrće, štogod se nađe u kuhinji, malo sira, naribanog, crveni grah, eventualno kuhano jaje ili dva i sve se to promiješa, ubaci se malo majoneze i vrhnja, začini i kao posebni dodatak uvijek stavljam poveću dozu crnog bučinog ulja.

I tako sam surfajući po webu tražeći ideje o raznim receptima za pastu naišao na članak u kojem su krenuli s eksperimentiranjima tjestenine odnosno paste koja je proizvedena od mljevenih insekata. Naime, tvrtka Bugeaters, odnosno istoimeni startup iz Nebraske ima ideju uključiti što je više cvrčaka u pastu, a da bi ona i dalje bila ukusna i da bi se onako pravilno mogla iskuhati – primjerice da se ne raspada prilikom kuhanja.

U suštini insekti su prilično zdrava i kvalitetna hrana za nas, svejede, te nam konzumiranje istih daje toliko potrebne nutrijente za naš organizama. Bogati su proteinima, zdravim mastima, vitaminima i mineralima.

Jedini što nas još uvijek sprječava u redovitom konzumiranju ovih zdravih namirnica, a koje ima na pretek, je naše samo gađenje i odbojnost od konzumiranja kukaca.

Da, gade nam se. Iz nekog razloga su nam odbojni jer, tko zna, nismo dovoljno upoznati s njima. S druge pak strane, meni osobno kojem jesu gadljiv, gadljivi su i škampi. Za mene oni su također malo veći kukci s okicama, nogama, ticalima cijelim netaknutim tijelom kojeg moram staviti u usta i srkat cijeli njegova sastav ispod ljušture. Ne hvala.

Postoji nešto što možemo nazvati optimizacija brade. Možda na prvi pogled izgleda nezgodno i nezgrapno sročeni pojam, ali u suštini u današnje tehničko i digitalno doba najpraktičnije je sljedećih nekoliko koraka opisati baša kao optimizacija brada.

Pa eto kako možemo najbolje optimizirati bradu.

Pronalaženje najboljeg vremena/intervala rasta za kraćenje/trimanje brade

Ovo je u potpunosti individualna stvar jer ovisi o brzini rasta brade, o njezinom izgledu, načinu na koji je njegujete itd. Uglavnom, trimanje brade je nešto što bi bez obzira na to što želimo pustiti punu i dugačku bradu trebalo raditi svakih nekoliko mjeseci. Trimanje ne znači i drastični kraćenje brade.

Naime, trimanjem imamo dobru kontrolu nad ispucalim vrhovima ili onim famoznim čvorićima koji se javljaju pri rastu brade, odnosno kada se dlake brade zapetljaju. Trimanjem odnosno kraćenjem brade isto tako joj dajemo njezinu oštrinu, postojanost i gustoću, odnosno dajemo joj prijeko potreban prostor za daljnji zdravi i pravila rast i razvoj.

Trimanje brade naravno ne mora nužno značiti posjet vašem omiljenom brici, već sve to lagano svakih par mjeseci možemo odraditi i u vlastitoj kupaonici s nekim kvalitetnijim trimerom za bradu.

Podsjetimo, kod puštanja duge i pune brade trimanje se odnosi samo na rezanje ispucalih i zalutalih vrhova brade. Ništa više i ništa manje. Radi se u kombinaciji s češljanjem kako bi se izvukle i odstranile sve neželjene i otpale dlake.

Redovito pranje brade

Kad je u pitanje pranje brade svaki će bradonja za svoju bradu odabrati najbolje i najkvalitetnije proizvode. U velikoj većini slučajeva, ako ne i uvijek, izbjegavajte bilo kakve kozmetičke proizvode koji nisu 100% organskog i prirodnog porijekla i dizajna. Isto tako odaberite proizvode koji su posebno dizajnirani i namijenjeni vašem tipu brade. A do tih ćete proizvoda doći vlastitim istraživanjima i isprobavanjima koji od njih najbolje leži vašem tipu brade i kože.

Bitno je da su ti proizvodi idealni za vašu bradu jer će u protivnom samo pospješiti daljnja oštećenja brade kao i onemogućavati kvalitetan rast brade.

Ulje za bradu vaš je prijatelj

Kao što ste i primijeti u skoro svakom članku o njezi brade spominjemo ulje za bradu i važnost korištenja istog.

Tako ćemo i ovdje. Ulje za bradu je toliko važno u njezi brade da jednostavno ne smijete puštati bradu bez redivitih njegovanja uljem. Razloga tome je mnogo, no kvalitetno i savršeno balansirano ulje za bradu zaštiti će svaku folikulu zaštitnim slojem, koji ne samo da miriše, već će štititi bradu od svakodnevnih elemenata kojima je izložena. Primjerice UV zračenje, velika vlaga u zraku, suhi zrak, kiša, prljavština, sve su to elementi koji bez nanesenog ulja prilično direktno štete vašoj bradi.

Naučite bradu pravilnom rastu

Da, doista je moguće naučiti bradu da raste upravo onako kako vi želite. Proces je prilično jednostavan, ali iziskuje vremena i strpljenja. Naime, sve kreće nanošenjem balzama za bradu. Balzam je gušći i stabilniji od ulja jer sadrži između ostalog i prirodni pčelinji vosak koji kad sjedne u vašu bradu ima tendenciju zadržavanja oblika. Kad vidite da je balzam počeo sjedati, odnosno kako mi bradonje to kažemo primati, lagano češljem raščešljavajte bradu u oblik koji želite. Možete kasnije nanijeti i malo ulja, s naglaskom na malo jer u bradi već ima voska.

Nakon nekoliko dana korištenja balzama i češljanja brade ona će jednostavno poprimiti taj uzorak i s vremenom će rasti i razvijati se u smjeru kojem želite.

Da, dobro ste pročitali. Oko Islanda pliva gomila kitova, koja se međusobno nježno dodiruje perajama i zadovoljno uzdiše (valjda glasno) od piva s okusom – dimljenih kitovih testisa.

Testisi su, naravno, od vrste ugroženih kitova, koje je prema islandskim zakonima ipak legalno loviti “u malim količinama”.

Dagbjartur Arilusson, suvlasnik pivovare Stedji kaže da je riječ o potpuno “običnom pivu kojem se tijekom procesa vrenja dodaju kitovi testisi”.

“To je samo još jedan dodatni sastojak”, kaže.

Udruge za očuvanje okoliša su zgrožene.

“Riječ je o smišljenom potezu, ne samo da se obeščaste divne i ugrožene životinje, nego se korištenjem najintimnijih dijelova njihovih tijela u marketinške svrhe šalje vrlo jasni ‘srednji prst’, onima koji se zalažu za očuvanje prirode i vole i poštuju kitove”, rekla je za Guardian Vanessa Williams-Grey, voditeljica kampanje za očuvanje kitova i dupina (WDC).

A ako vam sama ideja piva s okusom kitovih testisa nije dovoljno odbojna, onda morate znati kako do njega uopće dolazi: Pivovara Stedji koristi “tradicionalnu islandsku metodu” spaljivanja ovčjeg izmeta u kojem se kuhaju kitovi testisi, dajući gotovom proizvodu “složeni okus dima”.

Ako je uopće ima, jedina je utjeha da se pivo proizvodi u vrlo malim količinama i može da se popiti samo na Islandu od 24. siječnja do 22. veljače.

Skál!

Edgar Allan Poe je pisao ovako, a možda ćete nakon ovoga probati i vi.

Nema mnogo autora engleske književnosti koji se mogu pohvaliti mizoginijom rečenicom ili mišlju “smrt prelijepe žene jest neupitno najpoetičnija tema na svijetu”.

Možda je ta ironična primjedba Edgara Allana Poeoa potaknula Sylviju Plath da 100 godina kasnije napiše The woman is perfect/Her dead/Body wears the smile of accomplishment (Žena je savršena/ Njeno mrtvo/Tijelo ima osmijeh dostignuća).

Poeova rečenica dolazi iz njegova eseja iz 1846. Filozofija kompozicije i kada bi taj rad bio poznat samo zbog literarnog fetišizma, koji Elisabeth Bronfen naziva “estetski zadovoljavajućim lešom“, označavajući duboku uznemirenost zbog ženske seksualnosti i raspadanja, tada bi zaista još i danas bio predmet proučavanja feministkinja i znanstvenika, ali možda ne i prosječnog čitatelja, koji usput želi i pisati.

Poe ima mnogo toga za reći, a da nije povezano s romantikom i mrtvim ženama. Esej daje upravo ono što naslov nagovještava te se radi o slavnoj Poevoj teoriji u kojoj objašnjava što dobra književnost jest te što čini, postižući ono što bi on nazvao jedinstvenost efekta. Ova književna totalnost rezultira kolekcijom esencijalnih elemenata koje autor označava neophodnom za strukturiranje priče, bez obzira radilo se o poeziji ili prozi koja proizvod živopisan efekt.

Kako bi ilustrirao na što točno misli, Poe nas vodi kroz analizu njegova rada Gavran. Kao čitatelji moramo uzeti zdravo za gotovo to što Gavran postiže zamišljeni efekt. No, zašto je to tako?

Unatoč prihvaćenom razmišljanju kako autori stvaraju kroz specifičnu individualnu kreativnu mahnitost, Poe navodi kako nema nikakvih teškoća prisjećati se koraka pri kreiranju vlastitih kompozicija.

On te korake doživljava kao gotovo matematički precizne te nema problema s otkrivanjem malih tajni prijeko potrebnih za nastanak djela.

U nastavku slijedi popis smjernica iz Poeovog eseja, pokrivajući elemente koje smatra potrebnim za efektnu književnu kompoziciju.

Prije početka pisanja treba znati kraj

“Ništa nije jasnije od toga”, piše Poe, “da svaki zaplet, mora biti elaboriran do najsitnijih detalja, prije nego što se uopće uhvati pera”. Kad se jednom krene u pisanje, autor čitavo vrijeme mora imati na umu zamišljeni kraj kako bi “zapletu dao njegov neophodni prostor posljedica i neizbježnosti”.

Budite kratki – pravilo “jednog sjedenja”

Poe piše da bilo koji rad predug za čitanje u jednom sjedenju, prisiljava čitatelja da odbaci važni dio efekta koji proizlazi iz “jedinstva impresije”. Čitatelj mora prestati s čitanjem radi svijeta koji ga okružuje pa se čarolija povlači i nestaje. Ova granica “jednog sjedenja”, naravno, ima iznimki jer bi inače roman kao format bio diskvalificiran iz književnosti.

Poe navodi Robisnona Crusoea kao primjer umjetničkog djela koji ne iziskuje jedinstvo s materijom. S druge strane, pravilo jednog sjedenja vrijedi za svu poeziju pa tako, piše Poe, Miltonov Izgubljeni raj “ne postiže željeni efekt”.

Odlučite koji efekt želite postići

Autor mora unaprijed odlučiti kako će ”odabrati željeni utisak” i čime će ga postići kod čitatelja. Poe pretpostavlja sposobnost autorove manipulacije čitateljevim emocijama. On čak ima drskosti tvrditi da Gavranov nacrt ima univerzalnu vrijednost u tom pogledu. Možda i jest tako ali ne inspirira univerzalno prihvaćanje i zahvalnost “Ljepote” koja “uzbudi osjetljivu dušu do suza”, a to je Poev željeni učinak pjesme.

Odaberite atmosferu djela

Poe tvrdi da je njegov rad na najvišem nivou, mada da razgovarati o tome je li bio potpuno ozbiljan u toj tvrdnji. Melankolija je najautentičnija od svih poetskih atmosfera. Međutim, koju god atmosferu odabrali, tehnika koju Poe koristi i preporučuje jest naglasak na refrenu – ponavljanoj ključnoj srži fraze ili slike koja održava to raspoloženje. Kod Gavrana je to “nikada više”, koji Poe odabire zbog poetike i konceptualne kvalitete.

Odaberite temu i konceptualizaciju rada

Ovdje Poe naglašava smrt lijepe žene “najspremnije usne za takvu temu su one ucviljenog ljubavnika”. On odabire ovu konstrukciju kako bi što točnije ilustrirao temu – najvišu melankoliju, smrt. Unatoč metodama mnogih pisaca, Poe kreće iz sažetog u koncentrirano, birajući likove kao glasnike ideja.

Odredite vrhunac

U Gavranu, navodi Poe, trebalo je kombinirati dvije ideje, jedna je ljubavnik koji pati za umrlom družicom i Gavrana koji ponavlja riječi “nikada više”. Kod povezivanja te dvije ideje, on stvara ritam kako bi podsjetio da se radi o poeziji te dodaje da se kod pisanja treba krenuti od kraja prema početku.

Odredite mjesto radnje

Ovo se čini kao mjesto za početak, no Poe ovaj dio ostavlja za kraj. Tek nakon što je odredio atmosferu, likove, detalje svega toga, pristupa mjestu radnje. To što je ovo na zadnjem mjestu ne znači da nije bitno ili da se radi o naknadno smišljenom, već rad nedvojbeno ide u smjeru, kroz likove i atmosferu, u koji će biti smještena radnja.

U slučaju Gavrana, Poe nam govori da je, želimo li se poslužiti njegovom knjiženom shemom, “detaljni opis prostora apsolutno neophodan da se dočara efekt jednog izoliranog incidenta”. Kroz svoju analizu, Poe nastavlja, često ponavljanje je metoda koju koristi u većini svojih radova, ali uz originalnost u fokusu. Ta originalnost za Poea nije stvar impulsa ili intuicije, umjesto toga radi se o “zahtijevanju manje invencije i pregovaranja”. Drugim riječima, Poe preporučuje da se kod pisanja koriste poznate forme koje se kombiniraju i prilagođavaju svrsi rada.

Kroz dio diskusije s Poeom o tehnikama pisanja poezije i proze jasno je da se smjernice mogu koristiti za pisanje kratke priče. Njegova fascinacija ljepotom i smrti na kojima inzistira, ne treba vas plašiti, baš kao ni melankolija.

Zašto ih označava ciljevima književnosti, može se pripisati njegovom opsesijom morbidnim temama.

Ljeto je! A ljeto donosi i reprize. Pogledajte samo televiziju. Ljeto nekima donosi i reprize ljetovanja. Summer 88′, summer 97′, summer 98′, summer 02′.. u istoj vikendici ili apartmanu, pod istim suncem i u istom moru.

Dobro, da ne duljim s bezveznim uvodom, želim samo reći da je ljeto idealno vrijeme za – reprize! Tako sam i ja za ovu priliku izabrao neke starije komentare parfema, pa ako se nekome da čitati, samo naprijed. Predlažem kao asesoar hladno pivo, a ako ste nekim čudom žena, možete čitati i bez toga s razumijevanjem.

Prvi je komentar za fenomenalni Kouros od YSL-a. “Da su njihovi neprijatelji nosili Kouros, Amazonke ne bi imale nikakve šanse. Padale bi ničice pred čvrstim bradatim muškarcima iz čijih bi nauljenih i skliskih tijela isparavao miris lovora, artemizije, žalfije, karanfila, mošusa… Odbacile bi lukove, tobolce sa strijelama i predale se. Žene ratnice, koje u Ilijadi spominje i Homer, koji ih naziva Antianeirama, “onima koje se bore kao muškarci”, sijale su strah u to davno vrijeme. Kad nisu ratovale, vrebale su žrtve na svom otoku.

Kad su, eto, Argonauti pristali na otok Lemnos, nabasali su na same žene, predvođene kraljicom Hipsipilom. Amazonke su im ponudile da ostanu i zamijene im muževe koji su, kako rekoše, izginuli u borbama.

Srećom, Argonauti su nastavili put, a da su ostali, shvatili bi ubrzo da muževi Amazonki nisu izginuli u bitkama, Već od ruku svojih okrutnih žena. Kouros je potentni miris koji se ne sviđa velikom broju žena. Mislim, zapravo, da se sviđa samo snažnima, ne fizički, nego psihički jakima, ženama koje shvaćaju koliku moć ima strast što izbija iz svake pore muškog tijela. One se ne boje prepustiti, predati se, dati…

Ne plaši ih puteni užitak kojem se, mazne, odaju bez razmišljanja o posljedicama i izgaraju u kovitlacu dodira, cjelova i šapata. U tom trenutku strast im je draža nego vlast. Te Amazonke 21. stoljeća obožavaju Kouros, a jedini je problem što oko njih ima sve manje muškaraca zbog kojih bi se isplatilo odbaciti luk i strijelu…”

Nakon Kourosa slijedi parfem Aquae Nobilis od kuće Profumum Roma i opis jedne zgode iz jedne zagrebačke parfumerije. Uđem tako ja u parfumeriju i prodavačica me odmah na prvu pročitala kao lako štivo u jutarnjim novinama.

– Daj gospodinu da proba Aquae Nobilis – dobacila je svojoj kolegici. Opa, pomislih, zar me prepoznala? Onda sam se sjetio da ne radim na televiziji, nego pišem, pa me, shodno tome, nije imala priliku vidjeti. Možda me zamijenila za Mislava Bagu?

Nobilis, nobilis… (poznat, slavan, plemenit, Hrvatsko-latinski rječnik Bekavac-Marević-Međeral, izdanje iz 1991.), kako li joj je to palo na pamet, razmišljam dalje. I njezina kolegica mi na papiriću doda plemenitu vodu koja me osvježila brže nego ona obična pučka s česme. Hladna, gotovo ledena gorčina izlazila je s papirića u nos i širila se tijelom kao da sam udahnuo onaj dim što se diže iznad boce s tekućim dušikom. Izvanredan parfem!

Nakon toga daju mi inčuzu, tako nekako. Ichnusa? To je neki zeleni miris sa smokvom kao glavnim motivom. Nije loš. Gledaju me obje i čekaju. Mene hvata panika. Nešto treba reći.

– A taj Profumum Roma, taj ima strašnu koncentraciju? – pitam znalački.

– Daaa… – odgovara gospođa ispred koje sam se umalo zaledio – čak 43 posto.

– 43? Ma nemojte! To je strašno puno – kažem i inhaliram se dalje.

Hoćete li još što probati, pita. Držim papirić na nosu i uznevjereno gledam okolo. Zašto se uvijek ustrtarim u toj niche parfumeriji? Zbog sveg onog blaga okolo? Ili zato jer polovicu imena ne znam izgovoriti?

Onda se sjetim Memoira od kuće Amouage. Gospođa posegne za bočicom. Čep joj padne. Pokušava ga namjestiti, ali ne ide. Slomio se. Uzima manju. Probam Memoir, udišem i uzdišem. Lijepo, jako lijepo…

Gospođa veli da joj ženski nije baš lijep, ali muški jest. I dalje uzdišem, a ona očito već vidi pred sobom mušteriju koja će valjda napokon nešto i kupiti. Dosta joj je onih koji samo dolaze isprobavati (svaka sličnost sa stvarnim osobama sasvim je slučajna).

Gledaju me obje, onako predatorski. Što sad? Mašem s Memoirom kao da imam Parkinsa. Mozak radi sto na sat. Sekunde se čine kao minute. Gledaju me dva para očiju. Na polici sam ugledao crvenu bočicu. Montale.

– Pa, želio bih nešto suprotno od Montale, malo sam se zasitio tih oudova – priznam.

– Da, udovi od Montalea su dosta jaki – pojašnjava i traži po policama što da mi još da. Gleda ona, gledam ja. Da prekinem tišinu, oči mi stanu na crnoj bočici pred nosom.

– A može malo ovog Rose ouda od Kiliana? – gotovo propiskutam. Pogleda me s upitnikom iznad glave.

– Ali tu vam isto ima ouda, i to prilično – veli. Džizus! Sad sigurno misli da sam neki egzibicionist koji obilazi niche parfumerije i traži da mu pokazuju oudove. Što sad?

– Joj, istina, ali rečeno mi je da obavezno moram probati taj Rose oud. Sad sam se tek sjetio! Hahaha… – lupim se tobože po glavi. Prodavačice se pogledaju, ona starija slegne ramenima i uzme uspavanu bočicu položenu na jastučiću u kutiji. To su najskuplji Kiliani, pa imaju i takav tretman. Oni su u zasebnim apartmanima, a ostali dijele sobu. Daje mi bloter i gleda u me. Evo ga opet! Što sad?

– Hm… i taj je jako dobar, jako, jako, jako dobar. Jako, jako, jako dobar. Jako… – mrmljam, više za sebe. Usta su mi suha, dao bih 1000 kuna za gutljaj obične vode. Fučkaš ovu plemenitu! tada se sjetim rješenja.

– Čekam, znate, jednog kolegu, možda ga znate, tu negdje blizu živi, sad bi trebao doći, on bolje zna parfeme. Idem pogledati van da li dolazi… – velim ja i počinjem uzmicati prema vratima. Prijeđem prag, gledam lijevo, pa desno, pa lijevo, mašem bloterima, pogledavam kao na sat, i – kidnem Nalijevo. Uskoro sam na Ilici. Spašen! Iza mene je ostao samo trag smokve, pelina, lavande, ouda i kukavičluka.

Nakon tog traumatičnog iskustva, evo i opisa doživljaja jednog od valjda milijun parfema koje je izbacio David Beckham, zajedno sa svojom voljenom Victorijom, bivšom članicom ex megabenda Spice girls.

– Davide, ej Davide, vejk ap! Skoro će 10 – viče ona.

– Mmmmrrrogughhh… Pa što, danas ne igram. Imam slobodan dan. Mogli bi se malo, a…? Što veliš, Vikice? – mazno će on nabacujući u prvi plan tetovažu na lijevom listu.

– Ne glupiraj se, danas imam foto šuting u 17, moram se urediti.

– Malo samo, maleckano, ajd mucice, samo 10 minuta, samo da malo razgibam mišiće, pošto danas nemam trening…

– No faking čens! Stavila sam prošle večeri bi vaks na bedra, ne smijem ih micati do podneva. Ajd odi dolje.

– Baj d vej, što danas kuhaš za ručak?

– Vat!? Wadafak? Kakav ručak, jesi pošandrcao??? Jeli smo prekjučer. Ja ne mislim ništa staviti u usta do sutra ujutro, kad ću pomiješati dvije žličice bio organic musli s tri kapi eko meda od kastriranih pčela uzgojenih na zaštićenom stablu baobaba u Beninu.

– OK, onda ću opet mojoj mami na objed.

– Samo izvoli. Nek vas truje onim ĐI-E-MO pečenkama. Znaš li ti uopće da ona sve peče na masti, a ne na ulju??? I da nikad nije čula za kuhanje na pari?

– Ma zaboli me. Što ćeš odjenuti za snimanje?

– Nemam pojma, mislim da ću morati poslijepodne u šoping. Ništa nemam! Koma! Treba mi haljina, štikle, remen, steznik…

– Eeeeej, Davide, budi se! Daj odi gore, moram si staviti masku od mljevenih rogova jelena lopatara uzgojenog u divljini.

– Uh, sori, zadrijemao sam. Znaš li što sam sanjao?

– Vat?

– Da smo lansirali novi, 137 parfem. Znaš kako se zvao?

– Kako?

– Old spajs girl.

Olivia nam dolazi iz New Yorka, točnije Rhode Islanda i srednje je dijete između pet braće i sestara. Voli se elegantno odjenut i pojest finu papicu, što nas ne iznenađuje. Olivia, i mi u Gentlemanu, također volimo finu papicu. I elegantno se odjenut.

@oliviaculpo

https://www.instagram.com/p/BVutnO2gq36

https://www.instagram.com/p/BV92CD_gJ88

https://www.instagram.com/p/BWLRR_XgAwi/

https://www.instagram.com/p/BWWk41_AiPI/

https://www.instagram.com/p/BWIGh3agCcS/

https://www.instagram.com/p/BWboHEbAxpQ/

https://www.instagram.com/p/BWlo8WzAny8/

https://www.instagram.com/p/BWpzf0PAaeu

https://www.instagram.com/p/BWqvXEbAW1E/

https://www.instagram.com/p/BW3U91GgRJp/

https://www.instagram.com/p/BXAzAh7gZnO

https://www.instagram.com/p/BXEk1zrAvZQ

https://www.instagram.com/p/BXSypYMAfFj/

https://www.instagram.com/p/BXV0jTkAOLA

Što žene žele? Pitanje je koje okupiralo misli mnogih, recimo Sigmunda Freuda pa Mela Gibsona, itd. Tema je to bezbrojnih postova, blogova, knjiga, romana, znanstvenih i neznanstvenih radova. Osim toga, nerijetko je izvor agonije i za žene i muškarce. No, unatoč svemu tome, znanstvenici tek moraju saznati pravu definiciju ženske požude, a onda se možemo nadati potpunom razumijevanju čitavog problema

Ipak, stvari se miču s mjesta pa tako znamo mnogo više nego ikada u povijesti. Od nezasitnih nimfomanki do žena bez ikakve želje i požude. Sada, znanstvenici dolaze do raznih saznanja pogledu ovog pitanja pa je kristalno jasno da se stvar ne može promatrati kao jedna individualna pojava. Radi se, dakle, o fenomenu koji varira od individualnog do generalnog uz mnogo različitih stupnjeva i manifestacija.

Kao što kaže Beverly Whipple, profesorica na Sveučilištu Rutgers, “Svaka žena želi nešto drugo”.

Također, došli smo do saznanja da se muška i ženska požuda u mnogočemu razlikuju. Desetljećima znanstvenici vjeruju kako je muška požuda intenzivnija i snažnija od ženske što je u skladu s brojnim istraživanjima iz tih vremena. Novija istraživanja, s druge strane, otkrivaju da se spolne razlike zapravo ne mogu uvijek tako promatrati jer ima mnogo načina kako definirati i izmjeriti požudu. Neka od novijih istraživanja pokazuju kako muškarci mogu biti ti koji manje osjećaju požudu unutar neke duže veze.

Nekadašnja istraživanja sadržavala bi pitanja kao što je: “Koliko ste osjećali požudu tijekom prošlog mjeseca?” Na ovo bi pitanje muškarci uredno odgovarali s više osjećanja požude od žena. No kad se pitanje postavilo kao osjećaj požude u određenom momentu – količina požude tijekom seksualnog odnosa – nije bilo razlike među spolovima.

“Ovo saznanje nam stavlja u pitanje saznanja o spolnim stereotipima u smislu žene kao te koja je suzdržanija i manje seksualna”, kaže Lorri Brotto, profesorica ginekologije i porodništva na Sveučilištu British Columbia i privatni psihoterapeut. “Čini se kako faktori požude u momentu mogu biti jednako potentni za žene i muškarce”, nastavlja Brotto.

Drugi su došli do teorije koja kaže da se ženska požuda događa u skladu s menstrualnim ciklusom tj. tijekom ženskog vrhunca uzbuđenja i požude zapravo se događa ovulacija te je njihova motivacija za seksom jednaka kao muškarčeva. Lisa Diamond, profesorica psihologije i spolnih studija na Sveučilištu Utah navodi: “Žene nisu išta manje seksualne od muškaraca, one samo imaju više varijabilnih uzoraka”.

Ovo ima smisla kad se promišlja o primarnoj funkciji seksa što je reprodukcija. “Biologija pomaže pokrenuti reprodukciju”, kaže Anita Clayton, predsjednica Psihijatrijskog odjela neurobihevioralnih znanosti na Sveučilištu Virginia. “Tek se u modernijem dobu seks i reprodukcija promatraju odvojeno”.

Nekada su liječnici pretpostavljali kako muški seksualni hormon testosteron može biti povezan sa ženskom požudom. U stvari, ne mora biti da je tako, najvjerojatnije i nije jer su neka istraživanja pokazala kako žene koje imaju visoku razinu seksualnosti i požude dijele istu količinu testosterona kao i one koje imaju dijagnosticiran poremećaj požude.

Unatoč ovim saznanjima, žene i dalje traže testosteron kao lijek za manju razinu požude. Liječnici nastavljaju ženama propisivati testosteron što temelje na razini testosterona koje muškarci imaju u tijelu.

Druga istraživanja otkrivaju da razina testosterona i požude mogu biti povezana samo indirektno te da seksualni odnos više utječe na razinu hormona u tijelu nego hormoni na seksualni odnos.

Seksualne misli povećavaju testosterone u ženama kao što to čini ljubomora.

“Misliti da je seks produkt samo testosterona je zabluda”, tvrdi Sari van Andres, profesorica psihologije i ženskih studija na Sveučilištu Michigan, a Ann Harbor voditeljica laboratorija koji je provodio slična istraživanja dodaje kako hormoni imaju malu ako ikakvu ulogu kod požude.

Čak je i raznovrsnost osjećaja tijekom seksualnog odnosa prošla ne preispitano pa tako sad tek znamo da žene ne moraju nužno osjetiti istu razinu pobuđenosti, vrhunca i odlučnosti koje osjećaju muškarci. Umjesto toga, redoslijed je pomiješan, seks sam po sebi može biti okidač požude i uzbuđenja. Prvi orgazam kod žena može biti dodatni motiv za još seksa, uzbuđenja i požude.

“Za žene je često fizičko uzbuđenje uvod u psihičku želju za seksom i požudom”, kaže Diamond, “dok je kod muškaraca obrnuto”.

Požuda, međutim, ne mora nužno sadržavati želju da se pokrene seksualni odnos. Svaka je žena drugačija u pogledu potreba, želja, pa čak i mašte u tom kontekstu. Ovo naravno, vrijedi i za muškarce. Te potrebe i ostalo se kroz vrijem mogu mijenjati. Ponekad (ili češće) žena može imati potrebu za masturbacijom bez prisustva muškarca, a neke mogu doživjeti orgazam kroz razmišljanje i maštanje bez fizičkog kontakta.

Druge mogu želju za seksualnim odnosom s partnerom realizirati bez penetracije ili orgazma na kraju.

Kada ljudi kažu da imaju veliku želju za partnerom, mogu zapravo misliti na bliskost s tom osobom koja nije nužno vezana uz seksualni odnos. Možda riječ o dosadi ili iskustvu s nekim novim”, kaže van Andrews. “Moje mišljenje jest da je požuda vezana uz kontekst s osobom, periodu života u kojem se nalaze oboje te faktorima njihovog odnosa”.

Raspon od onog što uzbuđuje i onog što “hladi” je kod žena vrlo različit. Neke vole stimulaciju određene točke, neke sisanje nožnih prstiju, druge pak da ih se nježno miluje svuda ili samo zagrli i drži itd.

“Uobičajeno stimuliranje klitorisa funkcionira no dokumentirano je kako je mnogo drugih detalja koje žene jako vole kod seksa. Potrebno je educirati žene i dati im dopuštenje da pokušaju različite stvari kako bi pronašle ono što najbolje funkcionira”. kaže Wipple.

Ove različitosti su sad vidljive u pornografiji – relativno novom sadržaju. Iako su žene oduvijek bile involvirane u tu industriju, do 80_ih godina ona se proizvodila za isključivo mušku populaciju. Kad su počeli izlaziti porno filmovi koji su se gledali kod kuće, stvar je postajala dostupnija za žene jednako kao i muškarce. U skladu s tim, ženske redateljice tih filmova počele su proizvoditi sadržaj usmjeren na žene kao konzumentice. Ti su filmovi bili nježniji i erotičniji s izostankom nasilja bilo koje vrste.

Industrija se nastavila razvijati u nebrojeno mnogo smjerova pa tako Laura Helen Marks postdoktorand na sveučilištu Tulane, katedra Engleskog kaže: ”sada je pornografija mnogo drugačija od nekadašnje između ostalog i zato što su ljudi shvatili da žene isto mogu biti pervertiti. Žene su se uhvatile kamere i pobuđuju požudu kod svoje publike jednako kao muškarci.”

Na najosnovnijoj neurološkoj razini, još uvijek pojma nemamo kako funkcionira požuda ili što je potiče, okida. ”Nije zapravo ni jasno što požuda jest, a kamoli koje su sve aktivnosti u kojim dijelovima mozga potrebne da se realizira.” Rekao je Barry Komisaruk, profesor psihologije na Sveučilištu Rutgers. ”Nitko ne zna pouzdano kako se to događa.

Razloge odsustva požude je mnogo lakše prepoznati i obilježiti. Svatko tko je proveo duže vrijeme u nekoj vezi zna da se razina požude kroz vrijeme mijenja i nije istog intenziteta. Također, nije statična pojava. Istraživanja pokazuju kako se smanjuje i blijedi u kontekstu duge veze. Za žene, taj gubitak želje mnogo je veći, a razlog tome je možda zato što testosteron ipak povećava požudu kod muškarca. Žene osjećaju kako je njihova veza ostala “bez vatre” u smislu misterije, napetosti, rizika od nepoznatog koji je bio prisutan na početku. Zajednički život, stres, frustracije, poslovne obveze proizvode suprotan efekt.

“Mnoge žene jako puno rade te je spontani gubitak požude simptom umora i iscrpljenosti, a ne patologijski gubitak istog”, tvrdi Nan Wise, certificirana seksualna terapeutkinja.

Gubitak želje nije trajan. Neke životne promjene mogu ponovno probuditi požudu. Upoznavanje nove osobe, put u daleku zemlju, sudjelovanje u nekoj orgiji ili čak učenje neke nove vještine kao kuhanje, jezici, skok s padobranom, tečaj plesa.

Ponekad je pomanjkanje želje za seksom vezano uz medicinski problem, gubitak radnog mjesta, rođenje djeteta. Mnoge žene svjedoče o gubitku želje tijekom određenog perioda no kad se okolnosti u životu promjene ona se ipak vraća. Takvih je žena prema istraživanjima 50%.

Ipak, oko 15% žena ima poteškoća s gubitkom požude do te mjere da se javlja panika, nemir, anksioznost. Mnoge od njih nastavljaju imati seksualne odnose zbog obaveze prema muškom partneru. Za vrijeme takvih odnosa, one razmišljaju o ne seksualnim stvarima iz života pri tom strahujući kako će je partner ostaviti ako se otkrije njihova tajna.

Postoji mnogo rješenja, nažalost ni jedno ne funkcionira 100% baš uvijek. Grupna, individualna ili obiteljska terapija pomaže u nekim slučajevima. Neki tvrde da je mindfulness meditacija rješenje.

Mindfulness tehnika nalaže tretiranje tjeskobe ili anksioznosti uz depresiju kroz period od 8 mjeseci u kojem se terapeut s klijentom fokusira na mitove, stereotipe ili neke druge zablude svojstvene osobama u takvoj životnoj fazi. Osim toga, radi se i na osvještavanju određenih senzacija u području erogenih zona putem meditacije. Nakon ovog tretmana, ženama je dan upitnik u kojem su odgovarale na pitanja o uzbuđenosti tijekom ili nakon erotskog filma, razini strasti i požude koji su (ili nisu) osjećale. Otkriveno je kako su žene koje nisu prošle ovaj program imale značajno lošije rezultate u pogledu požude i pobuđenosti općenito. Brotto i njeni kolege sad provode još jedno istraživanje s nasumičnim uzorkom kako bi identificirali mehanizme kroz koje se Mindfulness pokazuje kao tretman koji doista pomaže u smislu jesu li žene opuštenije i svjesnije svog tijela ili su jednostavno sretnije i s manje stresa ili oboje.

Za sada najviše stručnjaka preporučuje ovakve tretmane više no farmakoterapiju. Unatoč odobrenju od strane ureda za lijekove i hranu (US Food and Drug Administration) ženska Viagra ili Addy (flibanserin), većina stručnjaka ipak neće propisati taj lijek. Važno je dodati kako je usporedba s Viagrom zapravo pogrešna jer Addy djeluje na mozak, dopamin i serotonin, a Viagra omogućava protok krvi u penis. Bruto naglašava kako Addy pokriva vrlo uzak smisao požude, samo onaj koji se tiče neravnoteže između razina dopamina i serotonina. Addy zapravo povećava seksualne kontakte za 0,5% i to je otprilike sve. Kao da imate lijek za alergiju koji smanjuje kihanje za jedan mjesečno.

Unatoč tim lošim rezultatima i nuspojavama kao što su vrtoglavica, mučnina, suha usta, gubitak svijesti lijek se i dalje koristi. Diamond tvrdi kako je usmjeravanje tretmana na psihička pitanja kroz razne tretmane i tehnike mnogo uspješniji i bolji pristup gubitku požude.

Treba reći kako nisu sve žene uznemirene gubitkom požude, oko 1% populacije navodi kako ne osjećaju požudu prema drugoj osobi i sasvim su mirni s tim, što je naravno u redu.

“To je jednostavno tako kako jest u nekim slučajevima, a ne medicinski problem”, rekla je van Andress.

S druge strane, događa se da je jedan od partnera mnogo više skloniji požudi te se ne poklapa s drugim zbog čega se stvara pritisak. ”Općenito, žene koje manju razinu seksualne energije to ne vide kao problem dok se ne nađu u situaciji s partnerom kojeg to smeta ili frustrira i onda tek to postaje problem, ”dodaje Clayton.

Muž ili dečko osobe koja ima nižu razinu požude i zbog toga inzistira na traženju pomoći ili tretiranju, zapravo pretpostavlja da je njegova razina “dobra”, a njena “pogrešna”.

“Ovdje problem nije nedostatak požude već diskrepancija u razinama požude, bolje je tretirati par zajedno i doći do rješenja nego jednu osobu okriviti za sve”, nastavlja Diamond.

Ako je o požudi išta poznato to je mnogo varijacija. Bilo da je riječ o muškarcu ili ženi ona se manifestira kroz bezbroj oblika i načina te je u okviru od vrlo visoke razine do potpunog odsustva. Nema prave ili krive razine požude.

“Ono što je potrebno jest uvažavati razlike i biti tolerantni”, zaključuje Diamond.

Veliki prosvijetiteljski filozof Immanuel Kant preoblikovao je ovu vezu između slobode i dobrote. Ako smo slobodni birati što želimo, rekao je, nema smisla tvrditi da bismo trebali birati pravednost.

Danas je pretpostavka slobodne volje vidljiva na svim razinama politike, od socijalne politike preko trgovine pa sve do kaznenog prava. Omogućava popularnu kulturu i naglašava američki san – vjerovanje da svatko može uspjeti bez obzira na porijeklo. Barrack Obama napisao je u svojoj knjizi Drskost nade‘, “…američke temeljne vrijednosti su ukorjenjene u optimizam prema životu i vjeru u slobodnu volju…”

No, što će se dogoditi ako se ovo vjerovanje poljulja?

Znanstvenici su sve uvjerenijni u tezu kako se ljudsko ponašanje može objasniti kroz uzročno posljedičnu vezu.

Biološko nasljeđe

Ovaj pomak u percepciji je nastavak inetelektualne revolucije započete prije 150 godina. Tada je Charles Darwin objavio Postanak vrsta. Nedugo nakon što je Darwin objavio svoju teoriju evolucije, njegov nećak sir Francis Galton počeo je propitkivati implikacije njegove teorije.

Ako smo evoluirali, naše mentalne sposobnosti moraju biti nasljedne. Koristimo te sposobnosti, koje neki imaju razvijenije od drugih, kako bi donosili odluke. Iz toga proizlazi da zapravo ne biramo našu sudbinu već ona ovisi o našoj biloškom nasljeđu.

Galton je započeo raspravu koja je potrajala većim dijelom 20. stoljeća: Priroda vs. Odgoj.

Jesu li naša dijela i misli produkt genetike? Možda su tu i takva zbog našeg okruženja? Postoje impresivni dokazi za obje teorije. Pristaše obje teorije vjeruju kako naša dijela moraju biti determinirana nečim.

Skeniranje mozga

U bližoj prošlosti istraživanja mozga osvijetlila su ova pitanja te time zadala još jedan udrac ideji slobodne volje. Skeniranje mozga omogučilo nam je da vidimo unutrašnjost lubanje žive osobe, otkrivajući nam mreže neurona koje su pak uvjerile znanstvenike kako su podjenako produkt genetike i odgoja.

No postoji slaganje među znanstvenicima da pokretanje neurona određuje sve misli, nade, snove. Znamo kako promjena kemije mozga uzrokuje promjenu ponašanja. Da nije tako alkohol i ostale psihoaktivne supstance ne bi djelovale. Isto je sa strukturom mozga. Slučajevi osoba koje su postale ubojice ili pedofili zbog tumora na mozgu pokazuju koliko smo ovisni o fizičkom dijelu naše sive materije.

Nemamo slobodnu volju

Mnogi se slažu da je američki psiholog Benjamin Libet 1980-ih dokazao da ne posjedujemo slobodnu volju. Već je otprije poznato da se električna aktivnost nakuplja u mozgu prije nego što, recimo, pomaknete ruku. Libet je dokazao kako se ovo događa prije nego što smo to svejsno odlučili. Svjesna odluka o činjenju nečega, koju povezujemo sa slobodnom voljom, zapravo je dodatak, naknadna rekonstrukcija događaja koji su se već dogodili u mozgu.

Rasprava odgoj – priroda 20. stoljeća pripremila nas je da razmišljamo sami svojom glavom uz utjecaj kojeg ne možemo kontrolirati. No, ostavila je prostora za mogućnost da možemo nadvladati svoje okolnosti i gene kako bi postali autor svojih sudbina.

Izazov koji je postavila neuroznanost još je radikalniji: oslikava mozak kao fizički sustav kao bilo koji drugi te sugerira da ne upravljamo njme kao što ne upravljamo radom srca ili jetre.

Totalno smo predvidljivi

Suvremeno shvaćanje ljudskog ponašanja ukazuje na neuron koji pokreće druge neurone, koji onda uzrokuju naše misli i dijela u neprekidnom lancu koji se proteže sve do našeg rođenja i još dalje.

Ispada da smo potpuno predvidljivi. Ako možemo razumjeti kemiju i strukturu naših mozgova, teoretski možemo predvidjeti individualnu reakciju svakom stimulansu sa stopostotnom točnošću.

Ovakva istraživanja i njene implikacije nisu novost. Ono što jest novo je sve rašireniji skepticizam u pogledu slobodne volje. On nadilazi laboratorije i predavaonice te se useljava u popularno shvaćanje ljudskog ponašanja.

Određeni broj sudskih parnica u čijim postupcima su se koristili neuroznanstveni dokazi, a koji su se više nego duuplali u posljednjih dvadesetak godina, unose u rasprave argument obrane optuženih – “moj me mozak natjerao da to učinim”.

Je li naš mozak baš uvijek na nečemu?

S duge strane, mnogo ljudi ovu poruku i način razmišljanja doživljava kao “naš mozak je uvijek na nečemu….glazbi, hrani, literaturi…”, itd. Determinizam, na ovaj ili onaj način postaje sve popularniji način razmišljanja i prihvaćena ideja. Skeptici su u uzlaznoj putanji.

Ovakav razvoj situacije nas prisiljava da se zapitamo: ako naš moral ovisi o našoj  vjeri u slobodnu volju, a vjerovanje o determinizmu se širi, hoćemo li postati moralno neodgovorni? Ako sve više vjerujemo kako je slobodna volja iluzija, što će se dogoditi sa svm institucijama koje počivaju na toj ideji?

Zanimljivi pokus

Dvoje psihologa su 2002. godine imali odličnu, ali jednostavnu ideju: umjesto da nagađaju što bi se moglo dogoditi ako ljudi izgube opciju izbora, osmislili su eksperminet u kojem to ljudi nemaju kako bi saznali odgovor.

Kathleen Vohs sa Sveučilišta Utah i Jonathan Schooler sa sveučilišta Pittsburgh, zadali su grupi sudionika eksperimenta da pročitaju tekst u kojem se navodi kako je slobodna volja zapravo iluzija dok je druga grupa dobila tekst koji je neutralnog stajališta o ovoj temi. Zatim su podvrgli grupe različitim oblicima iskušenja i promatrali ponašanje osoba.

Hoće li njihova apstraktna razmišljanja i vjerovanja utjecati na donošenje odluka?

Naravno da hoće i jest. Obje grupe dobile su test iz matematike u kojem je bilo lako varati. Grupa koja je dobila tekst “iluzije” koristila je opciju prepisivanja. Isto je bilo i u kasnijim fazama eksperimenta. Oni koji su manje vjerovali u slobodnu volju ponašali su se manje moralno.

Kad ljudi ne vjeruju da su njihove odluke proizašle sobodnom voljom prestaju se doživljavati odgovornima za svoje postupke.

Drugi eksperiment

U drugom istraživanju, Vohs i njeni kolege mjerili su opseg vjerovanja u slobodnu volju kod grupe radnika te onda provjeravali njhove dnevne učinke na poslu kroz opaske njihovog nadzornika.

Oni koji su vjerovali u slobodnu volju dolazili su na vrijeme i vrijedno radili. Njihov odnos prema poslu i odgovornosti bio je izraženiji od “nevjernika”.

Ispada da je vjerovanje u slobodnu volju vrlo točni prediktor nečijeg odnosa prema poslu i odgovornosti.

Slobodna volja jača altruizam

Roy Baumeister, još jedan od pionira psihologije slobodne volje sa Sveučilišta Florida proširio je ove nalaze. On je sa skupinom kolega došao do zaključka kako studenti s izraženijom vjerom u slobondu volju češće pomažu ostalim studentima pri učenju.

Oni koji su vjerovali da je slobodna volja iluzija manje su pomagali, manje davali novac prosjacima na ulici i sl.

Stres, nezadovoljstvo…

Nadalje, Baumaister i kolege dolaze do zaključka kako smanjeno vjerovanje u slobodnu volju utječe na povišenu razinu stresa, nezadovoljstva i manje predanosti u vezi.

Jednako tako, u jednom istraživanju pokazano je da deterministi imaju slabiji akademski uspjeh.

Vjerovanje da je slobodna volja iluzija smanjuje kreativnost, povisuje razinu konformizma, smanjuje volju za učenje iz vlastitih grešaka te se smanjuje zahvalnost ljudi jednih prema drugima. Jednom rječju ako se okrenemo determiznizmu kao da prelazimo na tamnu stranu.

Dobro je vjerovati u laž?

Određeni broj znanstvenika sklon je tvrdnji da je dobro za ljude da vjeruju u najobičniju laž. Zagovarati suprotno značilo bi staviti u pitanje njihov integritet i napasti vjerovanje koje mnogi filozofi iznimno cijene: platonska vjera kako su istina i dobrota nerazdvojni duo.

Saul Smilansky, profesor filozofije na sveučilištu u Haifi u Izraelu, ozbiljno se bavio ovom temom tijekom svoje karijere i došao do bolnog zaključka: “ne možemo si priuštiti to da ljudi internaliziraju istinu o slobodnoj volji”.

Smilansky je uvjeren da slobodna volja ne postoji u tradicionalnom smislu te da bi bilo vrlo loše kada bi večina ljudi bila toga svjesna.

“Ako svi prestanu vjerovati u slobodnu volju nitko više neće biti odgovoran za svoje postupke jer će se moći braniti tako da kaže: ‘nisam imao izbora'”, tvrdi Smilanski. “Opće prihvaćanje determinističkih stavova bi moglo biti jako opasno za društvo”.

Vrijedi jednaka logika

Nije samo u pitanju osjećaj krivnje ili odgovornost za postupke već i zahvalnost za dobre stvari koje ljudi čine.

Vrijedi jednaka logika ako nismo odgovorni za loše – nismo ni za dobro, a to znači da nema potrebe činiti dobro ili dobro čine samo oni kojima je to u nasljeđu.

Smilansky zagovara stav koji naziva “iluzionizam” – vjerovanje da slobodna volja jest iluzija no društvo je mora braniti kako bi se održalo.

Ideje o determinizmu te činjenice koje idu u prilog tom stajalištu moraju biti čuvane u okviru establišmenta. Samo oni odabrani, kako kaže Smilansky, mogu preuzeti odgovornost i pogledati ružnoj istini u oči.

Ovo je situacija u kojoj treba birati između istine i dobrobiti, a kad je već tako istina će izgubiti.

Njegovi argumeniti na prvu izgledaju čudno no kad se zagrebe površina čini se da je u pravu. Pustiti informacije ovog tipa samo tako u javnost mogle bi utjecati na podsvjesnoj razini na ljude.

Koliko god da zapravo ne donosimo odluke. Osim toga, iluzija slobodne volje nas ipak obvezuje da budemo bolji ljudi.

Spoj istine i dobra

Manji broj filozofa zagovara teoriju iluzionizma, a većina se ipak nada kako je  moguće spojiti istinu i dobro.

Ovo je zapravo prastari jaz među inteklektualcima. Nietzsche je za sobodnu volju govorio kako je ona “atrofirana teološka ideja” koja nam omogućava da “sudimo i kažnjavamo”.

Ipak, mnogi teoretičari vjeruju kako su kazna i sud potrebni da društvo ne sklizne u barbarizam.

Smilansky ne zagovara orvelovsku kontrolu misli.

“Srećom”, kaže, “nije nam potrebna takva kontrola jer nama vjerovanje u postojanje slobodne volje dolazi prirodno”.

Fantazija ‘slobodne volje’

Nisu svi znanstvenici nesvjesni posljedica koje ideje detrminizma donose. Možda se ne slažu s tim da bi se urušila civilizacija no posljedice bi bile značajne, psihološke i socijalne.

Sam Harris, neuroznanstvenik koji je 2012. napisao knjigu ”Slobodna volja” nastoji srušiti fantaziju slobodne volje.

“Naša vjerovanja moraju biti istinita”, kaže Harris.

“Iluzije, bez obzira na dobre namjere nisu dobar put jer će nas uvijek sputavati u razvoju. Danas imamo prijetnju zatvorom kako ljudi ne bi činili zlo, a kad bi bilo uvriježeno razmišljanje da se odluke ne donose tako, više bi se bavili time što stvarno potiče ljude na devijantna ponašanja pa možda i bolje doskočili tome. Potrebno je saznati koje se poluge mogu koristiti da se motivira ljude da budu najbolji znajući da je slobodna volja iluzija”, govori Harris.

Prema njemu, trebali bi priznati da i najgori kriminalci na neki način nisu imali sreće.

“Nisu birali svoje gene, nisu birali roditelje, nisu stvorili svoje mozgove sami, a mozgovi su izvor namjera i akcija. Kad to prihvatimo, možemo se lakše i bezbrižnije okrenuti rehabilitaciji takvih ljudi, zaštiti društvo. Čak bi mogli izlječiti psihopate ako znamo da je izvor devijacije mozak, a ne slobodna volja”, zaključuje Harris.

Oslobođenje od mržnje?

Prihvaćanje determinizma bi nas oslobodilo mržnje. Kažemo da su ljudi odgovorni za svoje postupke i to se čini kao kamen temeljac za civilizaciju no plaćamo veliki danak za to.

Kriviti druge znači da ih osuđujemo iz čega proizlazi ljutnja i mržnja. To su emocije koje nas osljepljuju i otupljuju.

Dokazi koje je pribavila Kathleen Vohs i njeni kolege pokazuju kako se socijalni problemi mogu stvoriti iz saznanja da su naša dijela determinirana silama koje ne možemo kontrolirati, oslabljujući nam moral, motivaciju, osjećaj smislenosti života – Harris vjeruje da će socijalne dobrobiti doći kroz prihvaćanje upravo toga.

S ove točke gledišta moralne implikacije determnizma izgledaju drugačije i prihvatljivije.

Štoviše, Harris vjeruje da će ljudi s boljim razumjevanjem rada svojih mozgova poništiti vlasitim ponašanjem rezultate koje je Vohs dobila.

Determinizam vs. fatalizam

Veliki problem jest, prema Harrisu to što ljudi brkaju determinizam s fatalizmom.

Determinizam je vjerovanje da su naše odluike posljedica lanca događaja, dakle – vjerovanje u uzročno posljedičnu vezu.

Fatalizam, s druge strane, je vjerovanje da naše odluke ne znače ništa jer ono što će se dogoditi će se ionako dogoditi bez obzira što mi misili ili učinili.

Edipov brak s vlastitiom majkom koji je pokušao izbjeći, a zaista se na kraju dogodio.

Kada ljudi čuju da slobodna volja ne postoji najčešće se zanesu fatalističkim načinom razmišljanja.

To je naravno pogrešno jer ako ih se stimulira na drugačiji način, oni će se drugačije ponašati. Harris vjeruje da će negativne posljedice tog saznanja biti mnogo manje nego što sugeriraju eksperimaneti Baumeistera i Vohs.

Sofisticirana sposobnost promatranja

Postoji li način da se očuva inspirirajuća snaga vjerovanja u slobodnu volju i suosjećajno razumjevanje koje dolazi s detetrminizmom kao jedinstvena ideja?

Filozofi i teolozi govore o slobodnoj volji kao da je neki duh koji lebdi iznad nas ili u nama i potpuno je odvojen od lanca događaja oko nas.

Postoji drugačiji način za promatranje slobodne volje. Neki znanstvenici vjeruju da trebamo razmišljati o slobodi izbora kao o sofisticiranoj sposobnosti promatranja nekoliko potencijalnih opcija u jednoj određenoj situaciji.

Jedan od njih je Bruce Weller, prifesor filozofije na državnom sveučilištu Youngstown. U svojoj knjizi, Restorativna slobodna volja piše kako se trebamo fokusirati na sposobnost da u bilo kojoj situaciji generiramo široki spektar opcija te odaberemo najprihvatljiviju.

Za Wellera, nije bitno što su procesi uzrokovani reakcijom neurona. Slobodna volja i determinizam nisu suprotnosti već objašnjavaju naše ponašanje na različitim razinama.

On vjeruje da se njegova teorija poklapa s evolucijom. Naš spektar opcija je, zbog sposobnosti naših mozgova, mnogo širi od životinjskog i zbog te činjenice smo slobodniji.

Slijedi svoje želje bez prisile

Wallerova definicija slobodne volje jest onakva kakvom je doživljavaju ljudi općenito. U istraživanju iz 2010. pokazalo se da ljudi percipiraju slobodnu volju kao mogućnost da slijede svoje želje bez prisile.

Dokle god budemo vjerovali u takav opis slobodne volje naš moral i ideja etičkih standarda neće biti ugrožene.

Ipak, ovakav način gledanja nudi drugačiju pravednost i odgovornost od one na koju smo navikli.

Nitko nije uzrok samom sebi. Nitko ne bira okruženje u kojem se rađa. Prema tome, nitko nije potpuno odogovoran za svoje postupke.

Moramo prihvatiti da je život determiniran okolnostima prirode i odgoja kako bi poduzeli praktične korake i smanjili razliku nas i nesretnijh među nama te na taj način pomogli svima da postignu svoj puni potencijal.

Taj posao će trajati desetljećima i bit će put kojim ćemo polako otkrivati tajne naših reakcija i smjerove u kojima se kreću naši umovi.

Na mnogim razinama doći će do više razumjevanja, nudit će se pomoć onima koji se nalaze u nesretnijoj poziciji. Prijetnja kaznom za devijantno pnašanje bit će dosljedno upotpunjena nastojanjima da se osnaže počinitelji, da se rehabilitiraju, kako bi njihovi kapaciteti postigli razinu življenja normalnog života.

Onaj tip volje koji je potreban za uspjeh – sposobnost uviđanja opcija koje su pozitine – može se kultivirati, a to je najpotrebnije onima s dna društva.

A to je potrebno i društvu u cijelini.

Volimo brade, volimo brkove i oni vole nas, no kako se isti nalaze u neposrednoj blizini ustiju koja nam služe za unos hrane, a danas u hipsterskom svijetu hrana je svakojaka posebnu pažnju posvećujemo unosu hrane sa što manje učinjene štete glede brkova i brade.

Neka vam zalogaji budu manji i savladivi

Recimo da ste si napravili onako pravi sendvič. Od frtaljice bijelog kruha u koji ste stavili baš sve što se staviti da. Od majoneze, ketchupa, dva mekana jaja na oko, salate s crnim uljem, naribanog zelja, maslaca, sira, uglavnom sendvič koji će nakon samo jednog griza uprljati i najveću bradu. Umjesto da se primite posla kao većina muškaraca, taj sendvič razrežite na manje dijelove koje ćete puno lakše savladati bez potrebe za prljanjem brade. Isto je i s jušnim jelima, smanjite žlicu i ne punite žlicu baš na vrh.

Iako time nećete u potpunosti eliminirati prljanje brade hranom, isto ćete barem svesti na minimum.

Maramica neka vam bude prijatelj

Nikad nisam toliko mario za maramicama odnosno nisam ih imao česti pri ruci sve dok nisam odrastao te počeo razmišljati da mi brada bude čiste i za vrijeme samog jela. Iako se prljanje brade skoro pa ne može izbjeći (a bolje da se i ne trudimo previše biti 100% čisti tijekom jela jer ćemo naposljetku ostati gladni) imajmo pri ruci maramicu te nakon svakog kriza ekstra velikog i popunjenog cheeseburgera obrišimo jednim potezom ostatke priloga s brade.

Osim hrane tu su i pića

Dakle i pića te napitci su nam također vični ulaziti na u bradu. Od raznog kava, piva, sokova. U principu svega što se servira u šalicama i čašama. No i za to postoje jednostavna rješenja. Jedno od njih je korištenje slamčice. Možda malo neobično za pivo, ali sokove i slatke napitke pijte sa slamčicom (ne, nećete biti manje muško). Kod kupnje kavu možete uzeti Coffe to go koja dolaze s onim praktičnim poklopcem ili jednostavno imajte pri ruci čistu kreditnu karticu koje će vam koristiti kao priručni brkobran.

Osim toga svaka prava i spomena vrijedna pivnica donijet će vam s pivom i brkobran, ako ne i poslužiti pivo u posebnoj čaši ili šalici s zaštitom od umakanja brka u pjenu,