Često puta hvaljen kao jedna od vodećih osoba koje su srušile zatucanu Ameriku, pokrenule seksualnu revoluciju i predvodile borbu za građanske slobode; istovremeno omražen i žestoko kritiziran zbog svođenja žene na puki seksulani objekt, sramežljivi Hefner izumio je lik suvremenog playboya i onda je tu ulogu vrhunski igrao do kraja života.
Hugh Hefner, koji je pokrenuo magazin Playboy i pretvorio ga u giganta medijske i industrije zabave, cijelo vrijeme istaknuta javna osoba, privlačio je atraktivne mlade žene (a ponekad ih i ženio) do svojih poznih godina.
Osoba Hefner i marka Playboy bili su jedno. Oboje su se reklamirali kao simboli seksualne revolucije, bijeg od američke prgavosti i raširene društvene netrpeljivosti. Oboje su ismijavani tijekom godina – vulgarni, nedorasli, eksploatativni i konačno anakronistički. Ali gospodin Hefner bio je zadivljujući uspjeh od prve pojave početkom 1950-ih. Nije mogao odabrati bolji trenutak.
Uspoređivali su ga Jayem Gatsbyjem, Građaninom Kaneom i Waltom Disneyjem. No Hefner je bio vlastiti proizvod. Više je puta usporedio svoj život s romantičnim filmom; bio je zvjezdano sofisticiran u svilenoj pidžami i kućnom ogrtaču, domaćin beskonačnoj zabavi za poznate i fascinantne ljude.
Prvo izdanje Playboya objavljeno je 1953. godine, kada je Hefner imao 27 godina, bio je novopečeni otac i, po vlastitom priznanju, oženio se prvom ženom s kojom je spavao.
Tek je nedavno preselio iz roditeljske kuće i napustio posao u časopisu Children’s Activities. No, u uvodniku u premijernom broju Playboya, mladi je izdavač oslikao drugačiji život:
“Uživamo u miješanju koktela i u zalogaju il’ dva, stavljamo malo glazbe za raspoloženje na fonograf i pozivamo žensku poznanicu na tihu raspravu o Picassu, Nietzscheu, jazzu, seksu.”
Opisani prizor najavio je eru “vrhunskih dječaka”, rekao je u intervjuu Todd Gitlin, sociolog sa Sveučilišta Columbia i autor knjige The Sixties. “Bio je dio kolekcije s filmovima Jamesa Bonda, Johnom F. Kennedyjem, swingom, dečko koji je mlad, snažan, ravnodušan prema obavezama društvene odgovornosti”.
Hefnera su mrzili. Najprije čuvari društvenog poretka iz 1950-ih – između njih J. Edgar Hoover – a kasnije i feministkinje. No, naklada Playboya dosegla je milijun do 1960. godine, a 70-ih se vrtjela oko sedam milijuna.
Dugo nakon što su duplerice drugih izdavača počele izgledati više slatko nego smiono, Playboy je ostao najuspješniji muški časopis na svijetu. Tvrtka gospodina Hefnera razgranala se u filmsku, kabelsku i digitalnu produkciju, prodavala je svoju liniju odjeće i nakita, otvorala klubove, resorte i kockarnice.
Slava je godinama pomalo blijedila pa je 2015. godine naklada magazina pala na oko 800.000, a od muških magazina u više se primjerka prodavao tek jedan, Maxim, pokrenut 1995. godine.
Gospodin Hefner ostao je glavni urednik čak i nakon što je pristao na iznenadnu odluku magazina da 2015. prestane objavljivati golišave fotografije. No, prošle je godine predao kreativnu kontrolu nad Playboyjem svom sinu Cooperu Hefneru. Glavni izvršni direktor tvrtke Playboy Enterprises, Scott Flanders, priznao je da ih je internet pregazio: “Sada ste jedan klik daleko od bilo kojeg seksualnog čina koji možete zamisliti i to besplatno. U toj je situaciji Playboy totalno passé“. Web stranica magazina, Playboy.com, već se dugo reklamira kao “bezopasna”. Playboy više nije zabranjeno voće. (Doduše, početkom 2017. magazin je opet vratio golišave fotografije).
Hefner se počeo hrvati s američkim puritanizam u vrijeme kada su liječnici odbijali davati kontracepciju ženama, a holivudski filmovi propisivali su odvojene krevete za bračne drugove. Karikaturist Jules Feiffer, suradnik Playboya u ranim danima, opisao je pedesete godine prošlog stoljeća: “Ljudi su nosili uska, mala flanelska odijela i išli su na svoje male, uske poslove”.
“Niste mogli govoriti politički”, rekao je Feiffer u dokumentarcu Hugh Hefner: Nekoć davno iz 1992. godine. “Niste mogli biti provokativni. Ono što je Playboy predstavljao bilo je početak kraja svega toga”.
https://youtu.be/Z89bJEX5YaA
Hefner je Playboy pokrenuo više iz zabave nego protesta. U prvom uvodniku, napisanom za kuhinjskim stolom u Chicagu, objavio je: “Ne očekujemo da ćemo riješiti bilo kakve svjetske probleme ili dokazati bilo kakve velike moralne istine”.
Unatoč tome Hefner je žestoko nagazio seksualna ograničenja tog vremena, za koja je rekao da su mu “ugušila mladost”. Djevac do svoje 22. godine, udao se za dugogodišnju djevojku. Za njezino priznanje da ga je prije prevarila, Hefner je u intervjuu gotovo pedeset godina kasnije izjavio da je to bilo “najstrašnije iskustvo u mom životu”.
U Filozofiji Playboya, mješavini libertarijanskih i slobodoumnih argumenata koje je Hefner pisao kroz uvodnike 25 brojeva počevši od 1962., njegova je poruka bila jednostavna: “Društvo je trulo”! Zato je žestoko zagovarao pravo na pobačaj, dekriminalizaciju marihuane i, najvažnije, ukidanje seksualnih zakona iz 19. stoljeća – vrlo odvažno za mladog gospodina u to vrijeme. I samo deset godina kasnije, stvari su bile bitno drugačije.
“Hefner je pobijedio”, rekao je Gitlin u intervjuu 2015. godine. “Sada su prevladavajuće vrijednosti u zemlji, unatoč svim konzervativnim reakcijama, bitno slobodarske, i to je u osnovi ono što je filozofija Playboya“.
“To je nemiješanje. To je anti-cenzura. To je konzumerizam: kupac je uvijek u pravu. To je hedonizam. Dugoročno, Hugh Hefner će biti značajan kao izvrsni prodavač liberalnog ideala”.
Filozofija Playboya zagovarala je slobodu govora u svim njenim aspektima, zbog čega je Hefner dobitnik brojnih nagrada za građanske slobode. Podržavao je progresivne društvene zahtjeve i gubio neke sponzore pozivajući crnce na svoje zabave koje je prenosila televizija u vrijeme kada je su većini SAD-a još uvijek bili na snazi rasni zakoni.
No, magazin je bio forum za ozbiljne intervjue, uključujući i kasnijeg predsjednika Jimmyja Cartera (i njegovo slavno priznanje: “Počinio sam preljub u svom srcu nebrojeno puta”), Bertranda Russella, Jean-Paul Sartrea, Malcolma X… Hefner je objavio i pisce kao što su Ray Bradbury (Playboy je prava za slavni Fahrenheit 451 kupio za 400 dolara), Herbert Gold i Budd Schulberg. Kasnije su, između ostalih, tu bili Vladimir Nabokov, Kurt Vonnegut, Saul Bellow, Bernard Malamud, James Baldwin, John Updike, Joyce Carol Oates…
Hugh Marston Hefner rođen je 9. travnja 1926., sin Glenna i Grace Hefner, metodista iz Nebraske koji su se preselili u Chicago. Desetljećima kasnije još je uvijek u intervjuima ponavljao da je odrastao “s puno represije”, a često je podsjećao da je njegov otac potomak Williama Bradforda, puritanskog guvernera kolonije Plymouth.
Iako su otac i sin postigli primirje – stariji gospodin Hefner bio je računovođa i blagajnik Playboya – ni jedan od njih nije ni za mrvicu promijenio svoje stavove. Glenn Hefner, koji je umro 1976. godine, rekao je da nikad nije pogledao slike u magazinu.
Kao dijete Hugh je proveo sate pišući horor priče i crtajući stripove. U srednjoj školi Steinmetz bio je popularan, i kao duhoviti karikaturist, ali prije svega kao srce svake dobre zabave. Na Sveučilištu Illinois, nakon odsluženja vojnog roka, uređivao je humoristički časopis, u kojem je pokrenuo foto-rubriku koju je nazvao Studentica mjeseca.
Oženio se djevojkom iz svog srednjoškolskog razreda, Millie Williams i započeo s, kako je to opisao, smrtonosnom šljakom i ubrzanim odrastanjem 1950-ih. Zaposlio se u odjelu osoblja proizvođača kartonskih kutija. (Rekao je da je dao otkaz kada su tražili da diskriminira crne kandidate.) Pisao je reklame za robnu kuću, a zatim i za magazin Esquire. Kasnije je postao šef promocije drugog časopisa, Dječje aktivnosti.
U međuvremenu je zamišljao vlastiti časopis, koji bi, između ostalog, trebao imati i malo pohotnije stripove. Prvi broj Playboya financirano je sa 600 dolara vlastitog novca i nekoliko tisuća koje je posudio, uključujući i 1000 dolara od svoje majke. Ali njegovo najveće ulaganje bila je gola kalendarska fotografija Marilyn Monroe. Kupio je prava za 500 dolara.
Puno drugih muških časopisa objavljivalo je gole žene, ali većina je bila strahovito sirova, neprestano plešući pod oštricom cenzorskih škara. Hefneru je bio cilj da postane prvi s najširim čitateljstvom i općom distribucijom.
Kada je Playboy stigao na kioske u prosincu 1953. godine, naklada od 51.000 primjeraka odmah je rasprodana. Izdavač, koji je preko noći postao slavan, uskoro će postati milijunaš; nakon pet godina godišnja dobit časopisa iznosila je 4 milijuna dolara, a logo sa zecom postao je poznat u cijelom svijetu.
Hefner je vodio časopis, a kasnije čitavo poslovno carstvo, u velikoj mjeri iz svoje spavaće sobe, radeći na okruglom krevetu koji se okretao i vibrao. Isprva je bio samozatajan i frenetičan, od zore pumpan amfetaminima i Pepsi-Colom. U kasnijim godinama, čak i nakon skidanja s Dexedrinea, još je uvijek bio frenetičan i žestoko fokusiran na svoj magazin.
https://youtu.be/Wo_S1w839fA
Njegova javna Playboy osoba nastala je nakon što je 1959. godine kada je napustio suprugu i djecu, Christie i Davida. Te je godine njegova nova televizijska serija Playboyjev penthouse dovela u dnevne sobe Amerikanaca čvrstog, snažnog Hefnera s lulom u ruci. Scenografija je bila identična njegovoj rezidenciji, koja je u stvarnosti pružala brojna zadovoljstva i puno zabave, a u showu su osim tadašnjih najvećih glazbenih zvijezda kao što su Tony Bennett, Ella Fitzgerald i Nat King Cole, gostivali i intelektualci te pisci kao što su Max Lerner, Norman Mailer i Alex Haley, dok su nakolo migoljile hrpe glamuroznih mladih žena. (Kasnija TV serija, Playboy After Dark, emitirala se 1969. i 1970.)
U uredima Playboya život je oponašao sliku. Hefner je u razgovoru za film rekao da su u ranim danima “svi spavali sa svima”, uključujući i njega. Kasnije je procijenio da je spavao s više od 1.000 žena. Neprestano je ponavljao: “Ja sam dječak koji je sanjao san”.
Prijatelji su ga opisivali kao šarmantnog i sramežljivog, čak i pomalo dosadnjikavog, ali izuzetno odanog. “Hef je uvijek bio tu za djevojčice koje bi pale u depresiju ili su imale nekakvo probleme”, rekao je u intervjuu 1999. godine LeRoy Neiman, jedan od glavnih ilustratora časopisa tijekom više od 50 godina. “On je prijatelj. On je dobra osoba. Ne mogu se sjetiti je ikad bilo kome učino što nažao”.
Istovrmeno je obožavao slavne osobe, kako svoju, tako i druge. Neiman, koji je povremeno živio u rezidenciji Playboy, rekao je: “Nije bilo ničega kao što je doručak s komičarima kao što su Mort Sahl, profesorima ili bilo kojom osobom koja je po njemu bila kontroverzna ili nova. Na zabavama se u ranim danima naokolo motao Alex Haley. Tony Curtis i Hugh O’Brian su uvijek bili tamo. Mick Jagger je bio tamo”.
Glamur je dotaknuo i novi poduhvat, Playboy Club, koji je postao iznimno popularan čim je otvoren u Chicagu 1960. godine. Slijedili su ga još deseci. Konobarice, zvane Zečice, nosile su kratka satenska odijela s pamučnim repićima na njihovim pozadinama.
Jedna zečica koja je kratko radila u klubu u New Yorku postala je zakleti neprijatelj gospodina Hefnera. 28-godišnja Gloria Steinem lažno se predstavila jer je zapravo radila za magazin Show. U svom je članku, objavljenom 1963. godine, opisala je iscrpljujući posao, bolno uske kostime (u kojima pola grudi vijori poput najlonskih vrećica) te vulgarne mušterije.
Druga feministička kritičarka, Susan Brownmiller, u raspravi s Hefnerom na jednom televizijskom talk showu, izjavila je: “Uloga koju ste namijenili ženama ponižava žene jer ste odabrali gledati žene kao seksualne objekte, a ne kao puna ljudska bića”. Nastavila je: “Onog dana kada budete spremni izaći ovdje s pamučnim repićem pričvršćenim za stražnjicu…”
Hefner je odgovorio 1970. godine naručivši žestoki članak o aktivisticama koje su tada nazvali “osloboditeljicama žena”. U internom dopisu piše: “Te cure su naš prirodni neprijatelj. Ono što želim je razarajući tekst koji rastura militantne feministice. Neprestano se suprotstavljaju romantičnom dečko-cura društvu koje Playboy promiče”.
Navedeni tekst napisao je Morton Hunt i naslovio ga: Ruke na zid, muška šovinistička svinji! U istom su broju objavljeni intervju s Williamom Buckleyjem Jr., priča Isaaca Bashevisa Singera i članak istaknutog kritičara Vijetnamskog rata, senatora Vancea Hartkea iz Indiane.
Hefner je kasnije priznao da su ga feministice zbunile očitim odbijanje poruke koju je iznio u Filozofiji Playboya. “Mi smo u procesu stjecanja nove moralne zrelosti i iskrenosti”, napisao je u jednom uvodniku, “u kojem su tijelo, um i duša muškarca u skladu, a ne u sukobu”. O američkom strahu od bilo čega “neprikladnog za djecu”, rekao je, “umjesto da podižemo djecu u odrasli svijet, s ukusima, interesima i mišljenjima odraslih, redije većinu našeg života proživimo u dječjem svijetu mašte”.
Mnogi su se, naravno, pitali može li se sam Playboy opisati kao odrastao. Harvey G. Cox Jr., teolog s Harvarda, nazvao ga je “suštinski antiseksualnim”. Godine 1961. u časopisu Christianity and Crisis, dr. Cox je napisao: “Playboy i njegovi manje uspješni imitatori nisu uopće ‘seks magazini’. Oni razrjeđuju i raspršuju autentičnu spolnost svodeći je na dodatnu opremu, držeći je na sigurnoj udaljenosti”.
U televizijskom intervjuu iz 1955., mršteći se Mike Wallace upita Hefnera: “Što vi stvarno prodajete? Pornografiju visoke klase?”
Takav je doživljaj zvučao još čudnije u vremenu kada su se u šezdesetim i sedamdesetim godinama pojavili konkurenti poput Penthousea i Hustlera. Playboy je počeo pokazivati stidne dlake na svojim modelima, dok su ostali udvostručili uloge sa značajnije prljavijim seksualnim ukusima i fotografijama koje su graničile s priručnikom iz ginekologije. Nakon žestoke svađe u uredništvu, Hefner je odlučio da se dalje ne bi natjecao s takvom konkurencijom.
Unatoč tome, Playboy Enterprises je dalje jako dobro napredovao, a 1971. je otišao na burzu kako bi financirali resorte na Jamajci, Wisconsinu i New Jerseyu te kockarnice u Londonu i na Bahamima.
Amtosfera se naglo smračila 1974. godine kada je Bobbie Arnstein, dugogodišnja Hefnerova osobna asistentica, počinila samoubojstvo. Arnstein je upravo bila osuđena zbog urote za raspačavanje kokaina, a Hefner je gorko rekao da su je istražitelji natjerali da ga izda.
Napustio je Chicago i preselio u svoj drugi dom u Los Angelesu, ogromnu kućerinu u pseudotudorovskom stilu, sa špiljom i zoološkim vrtom (Hefner je jako volio životinje), gdje je mogao nadgledati ulazak tvrtke u filmsku industriju.
1980-e označile su veliki gubici Playboya. Tvrtka je 1981. godine izgubila kasina u Londonu zbog kršenja zakona o kocki te im je odbijena dozvola za kockanje u Atlantic Cityju, dijelom zbog navoda da je Hefner bio uključen u podmićivanje dužnosnika za dozvolu za klub u New Yorku 20 godina ranije.
Tvrtka se riješila svojih odmarališta i glazbenog studija te je prodala magazin Oui, eksplicitniju, ali manje uspješnu verziju Playboya, dok je naklada glavnog izdanja potonula. Prodaje se i zgrada Playboya u Chicagu, glavna zvijezda s glavom zeca koja je osvjetljavala Aveniju Michigan, kao i korporativni zrakoplov s ugrađenom diskotekom. Zečice su raspuštene i zamijenile su ih golišave plesačice, a Playboy klubovi su zatvoreni.
Hefner se sve više oslanjao na svoju kćer Christie, koja je preuzela tvrtku 1982. godine, da bi se na mjestu izvršne direktorice održala do 2009. Hefner je 1985. godine pretrpio moždani udar, ali se oporavio i ostao glavni urednik Playboya, birajući duplerice i pišući naslove s neviđenom sklonošću pojedinostima i intenzitetom zbog kojih su ga njegovi suradnici zvali “najbogatijim izvršnim urednikom na svijetu”.
Godine 1989. Hefner se opet oženio, rekavši da je puno mislio o rečenici Woodyja Allena da je “brak smrt nade”. Njegova druga supruga Kimberley Conrad, Playboy djevojka 1989. godine, bila je mlađa od njega 38 godina. Imali su dva sina: Marston Glenn, rođen 1990. i Cooper Bradford, rođen 1991. godine.
Par se razveo 2010., a Hefner je potpuno uronio u svoj rad, uključujući uređivanje Century of Sex, knjige o Playboyu. Kada ga je novinar New York Timesa kasnije provocirao o prednostima braka, odgovorio je: “Na žalost, dolaze od drugih žena”. U međuvremenu je, veselo je smijuljeći, postao navijačica za Viagru, rekavši britanskom novinaru: “To je najbliže izvoru mladosti što se može zamisliti”.
Novi Hef se raspojasao u novom stoljeću. Godine 2005. počeo se pojavljivati na televiziji u realityju The Girls Next Door na E! kanalu, iako se njegova uloga svodila uglavnom na gledanje dok su njegove tri mlade, plavokose djevojke planirale avanture u rezidenciji. Kada su tri originalne “djevojke iz susjedstva” nakon pet sezona svaka otišle na svoju stranu, zamijenio ih je s nove tri, mlade i plavokose – da bi uskoro jednoj od njih, Crystal Harris, ponudio brak.
Pet dana prije 85. rođendana gospodin Hefner se u lipnju 2011. trebao oženiti s 25-godišnjom gospođicom Harris. Svadbu je trebao snimiti kablovski kanal Lifetine kako specijalnu reality emisiju, ali je mladenka sve otkazala. Hefner, ovaj put čovjek iz medija 21. stoljeća, objavio je na Twitteru: “Crystal s predomislila”.
No, gospođica Harris se još jednom predomislila te su se njih dvoje vjenčali na Staru godinu 2012. O prvoj godišnjici Hefner je tvitao svojim 1,4 milijuna sljedbenika: “Dobro je biti zaljubljen”.
Druga od “djevojaka iz susjedstva”, Holly Madison, u svojoj knjizi Zečji brlog iz 2015. godine iznijela je puno depresivniju sliku života u rezidenciji. U godinama kada ju je Hefner nazvao svojom “djevojkom broj 1”, napisala je, podnosila je disfunkcionalno kućanstvo prepuno sitnih pravila, dozvola, svađa i rada iza leđa, a sve je režirao “emocionalno manipulativni starac”.
Kroz te godine, međutim, brand Playboy marširao je naprijed. Godine 2011. Hefner je vratio Playboy Enterprises u svoje privatno vlasništvo. Flanders se, nakon preuzimanja mjesta izvršnog direktora 2009. godine, usredotočio na licenciranje, smanjio je tvrtku i povećao dobit. Web stranica, očišćena od bilo kakve natruhe pornografije, imala je ogroman rast, a Hefner, koji je zadržao poziciju i oko 30 posto dionica tvrtke, veselo je tweetirao vijesti i slike mnogih svečanosti u rezidenciji, uz stotine fotografija iz svoje prošlosti, u slavu 1960-ih i 70-ih.
Hefner će biti pokopan na groblju Westwood u Los Angelesu, gdje je kupio mjesto u mauzoleju pored Marilyn Monroe.
