Kategorija: Lifestyle

Uglavnom se oslanja na količinu proizvodnje i vlasnički udio u pivovarama. To bi značilo da ne možete biti craft ako proizvodite više od dogovorom propisane količine ili ako vam je više od dogovorom propisanog postotka pivovare u vlasništvu trećih strana.

Tako to izgleda u SAD-u gdje je pokret odavno napustio fazu sazrijevanja. Fazu nevjerojatnog rasta zamijenila je faza umjerenog rasta. Nevjerojatni rast znači da su pivovare godinama rasle dvoznamenkastim brojevima, što je nevjerojatan rast u kojem god sektoru poslovali. U isto je to vrijeme i mnogo pivovara propalo.

Neke zbog nedostatka ambicije, neke zbog pohlepe za čim većom dobiti čim prije, neke zbog lošeg ili nikakvog odnosa prema kupcima, neke zbog pogrešnih strategija prodaje… Ono što je ostalo iz devedesetih i ranih devetisućitih odavno nije malo.

Zajedno s rastom broja pivovara i rastom prodaje, rastao je broj poklonika craft pivarstva, rasla je medijska prisutnost, rasli su specijalizirani kanali komunikacije, natjecanja pa onda i festivali.

Naposljetku, rasla je zajednica. Kotač se zakotrljao i nikako da stane. Stat će onog trenutka kad neće biti zajednice koja će ga pogoniti.

Jednako kao što nema književnosti bez onih koji pišu, onih koji recenziraju (kritičara), onih koji popisuju i opisuju (povjesničara), onih koji analiziraju i tumače (teoretičara ili kako mi kažemo znanstvenika) i onih koji tu književnost čitaju, tako nema ni craft pivarstva ako sve sastavnice nisu prisutne. Ne samo da trebaju biti prisutne već je važno i da se zajedno razvijaju na temeljima solidarnosti, suradnje i promocije.

Craft pivarstvo čine pivovare (proizvođači) i pivoljupci (potrošači) te cijeli niz čimbenika i odnosa među njima: tržište, distribucija, marketing, komunikacija (odnosi s javnosti), posebni događaji, zajedničke akcije, mediji, investiranje. Craft pivarstvo je pokret. Ne bilo kakav pokret, već pokret otpora bezukusnim, jednoličnim proizvodima velikih korporacija koje nebrigu za uvjete proizvodnje i distribucije mogu zamijeniti velikim iznosima usmjerenima u marketing. Male pivovare to ne mogu. Jednako kao što zadruge kao demokratska poduzeća u vlasništvu svojih članova pristup tržištu temelje na suradnji i umrežavanju, tako i craft pivarstvo svoj rast temelji na bliskoj suradnji proizvođača i potrošača.

Proizvođači

Male pivovare u fazi start-up, a često i kasnije, nemaju pristup širokom tržištu. Kvalitetom proizvoda često na njega ni ne ciljaju, već odabiru mali segment koji je u stanju prepoznati osobine proizvoda koji nude. U toj ranoj fazi poslovanja ponekad se dogodi da isto pivo iste pivovare nema uvijek isti okus. S aspekta potrošača to nikad nije dobro jer dugoročno ne prolazi. To ima smisla kod sezonskih piva koje se lako označe godinom proizvodnje pa to može biti i proizvod s dodanom vrijednosti. Međutim kod standardnog piva okus bi trebao biti jednak. Potrošač bi morao znati što kupuje. Pogotovo stoga što je uvijek spreman platiti višu cijenu, ponekad i duplu višu. Ponekad i neopravdano visoku.

Vlasnik donedavnog craft diva Lagunitas Tony Magee u svojoj knjizi So you want to start a brewery? govori da pivari često prenaplaćuju neke vrste piva samo zato jer to mogu, a ne zato jer je njihova proizvodnja zaista toliko skuplja – recimo imperijalna IPA. A on zna o čemu govori. Kad već to činiš, onda moraju postojati barem neka opravdanja zašto je tomu tako. Mogu prihvatiti da u ranoj fazi poslovanja i prvih nekoliko širenja dođe do promjene u okusu, ali to ne smije biti konstanta. Jednako tako, proizvođači nemaju kome proizvoditi ukoliko ih potrošači ne podržavaju. Stoga je neshvatljivo da si neke hrvatske pivovare dopuštaju luksuz da ne odgovaraju na upite kupaca – ni telefonske ni e-mailove.

Dovoljno je pogledati neke od najvećih prehrambenih divova ili multinacionalnih korporacija poput Coca Cole i McDonald’sa, čiji su kupci ionako manje zahtjevni od kupaca malih pivovara, a koje redovito odgovaraju na njihove upite. Probajte im poslati e-mail ili ostaviti poruku na društvenoj mreži ako ne vjerujete. Još bolji primjer u ovom slučaju je austrijska pivovara u slovenskom vlasništvu – naprosto sjajan Bevog. Na svaki e-mail odgovaraju što god zatražite i pitate, a na upit gdje ima njihovih piva u Prekmurskoj, lijepo su kazali da dođemo do njih u Austriju probati što nude! Otišli smo, uzeli 3 kartona piva i za tri se mjeseca ponovno vratili po nove. Odluke proizvođača utječu na razvoj crafta. Zajednicu je potrebno graditi.

Dobar primjer toga je Nova runda koja na svojim Facebook stranicama povremeno objavi članak o različitim aspektima craft pivarstva. Dečki se trude obrazovati potrošače, informirati ih, pokazuju da drže do njih. Na taj način doprinose razvoju pokreta jednako kao i proizvodnjom izvrsnog pale alea s mirisom i okusom sveprisutnog američkog hmelja.

Medijska prisutnost

Mediji su iznimno važan segment razvoja nekog pokreta. Danas imamo situaciju da je malo pivarstvo prisutno u medijima jer je trenutno iznimno popularno. Bilo bi šteta da se tijekom procesa popularnosti i snažne javne prisutnosti ne pojavi medij koji bi bio ulazna točka svih hrvatskih pivoljubaca u svijet pivarstva. Mainstream mediji će tu temu ionako ubrzo zaboraviti.

Jednako se dogodilo i u zemljama koje su to prolazile prije Hrvatske. Jučer Justin, danas mali pivari, sutra nešto treće. Ukoliko se sami ne potrudimo napraviti medij, usporit će se rast pokreta.

Hrvatsko je tržište nažalost premalo da bi postojali specijalizirani časopisi o pivarstvu. To nije održivo. Međutim u Hrvatskoj postoji fantastičan primjer s forumom pivarstvo.info koji je polazna i završna točka svakog informiranja, razgovora i razmjene iskustva u kućnom pivarstvu. Dok se ne dogodi neki medij koji će to isto čini za razvoj craft scene ostaju nam strani servisi BeerAdvocate i Ratebeer. Steve Hindy iz pivovare Brookly u svojoj knjizi Craft beer revolution: how a band of microbrewers is transforming the world’s favorite drink navodi upravo spomenute servise kao ključne u širenju pivske revolucije. A on zna o čemu govori.

Mainstream mediji objavljuju blještavu sliku. Ona je lijepa i zanosi. Naravno da i koristi. Međutim važno je otvarati pitanja, pokretati diskusije, uključiti potrošače u što većoj mjeri, spojiti ih s proizvođačima. Jer jednom kad probate veći broj zahmeljenih piva s citrusnim i borovim aromama, tada postaje dosadno čitati da je american pale ale žute, narnačaste ili crvenkaste boje, da miriši na borove, grejp, naranču ili limun i da je gorak. To je potrebno u prvoj fazi stvaranja pokreta. Kasnije su potrebni i književnici i kritičari i čitatelji i struka. Na BeerAdvocateu ponekad možete vidjeti da se u raspravu o Dogfish Headu ili nekom njihovom pivu uključi i Sam Calagione sa svojim komentarima.

Potrošači

Hrvatski su potrošači premalo informirani i nedovoljno svjesni ekonomskih i političkih učinaka vlastite kupnje. Najjeftinije nije uvijek i najbolje. Često je baš najlošije. Hrvatsko ne znači uvijek i dobro. Nekad znači i kriminalno.

Vlastitim odabirom proizvoda na policama odlučujemo kakvo ćemo poslovanje podržati i gurati naprijed. Svaka naša kuna je poruka proizvođačima. Žalosno je što još uvijek često šaljemo pogrešne poruke. Jednako tako, ni sami kao potrošači često nemamo pojma što plaćamo.

Možemo tu opet pogledati primjer SAD-a: postoje pivovare koje svoj brand grade na tome da su okolišno osviještene, da koriste obnovljive izvore energije, da radnicima pripada dio dobiti, da zajednički odlučuju o određenim poslovnim odlukama, da se slad ne baca na otpad, da imaju vlastiti ječam i vlastiti ili lokalno proizvedeni hmelj… Sve je ovo gore istina i svaku od tih pivovara ću spomenuti u tekstovima koji slijede.

Hrvatski se potrošač još uvijek truje kampanjama poput „Kupujmo hrvatsko“ koje ne govore ništa osim da je nešto hrvatsko. Hrvatsko je recimo i kad radnik u mliječnoj industriji u poduzeću čiji bi naziv mogao biti na slovo „V“ radi za slabu plaću, a kad ide na put, onda mu dnevnicu koja iznosi 70 kuna počinju računati od 15.00, a ne od 6.30 kada je krenuo na put. Do 15.00 mu računaju da je radio na svom radnom mjestu. Pa tako radnik u toj tvrtki dobije za put od 500 kilometara u jednom smjeru dnevnicu od 35 kuna. A vlasnik poduzeća možda živi u dvorcu, ima automobile i brodove.

Hrvatsko je i kad županija poduzetnikom godine proglasi osobu čija bi tvrtka mogla imati naziv na slovo „B“, čiji radnici za minimalac proizvode madrace za skupe lance svjetskih hotela te im se od tog minimalca skida svaka kuna za svaki milimetar štete nastale u proizvodnji. Pritom radnici za vrijeme pauze ne mogu napustiti prostor tvornice i otići primjerice po sendvič u dućan. Vlasnici bi mogli imati recimo apartmane na moru, skupe sportske automobile i krasne vikendice. Podržavati takve prakse znači podržavati izrabljivanje radnika i održavanje siromaštva. Kupujmo hrvatsko ne znači ništa.

Zato je važno da male pivovare informiraju svoje potrošače, da potrošači cijene trud i napor koji njihovi pokretači ulažu u vlastite pothvate. Drugim riječima, nije isto dati novac onome koji gazi radnika i onome koji s radnikom stvara vlastitu dobrobit, a usput nam daje izvrsno pivo. Da se krivo ne shvati, potpuno je jasno da je često upravo vlasnik malog poduzeća taj koji se u prvoj fazi odriče zarade i radi 16 sati dnevno ne bi li uspio. Upravo je on taj koji do točke pokrića vjerojatno živi da preživi, a i neko vrijeme nakon nje svu dobit ulaže u razvoj i širenje. Zato nemojmo ni očekivati da radnici voze skupe automobile ako nećemo kupovati njihov proizvod.

Dug nam korak predstoji u stvaranju pivske zajednice, ali je presudno da ga napravimo svi zajedno. Da potrošači ne odluče kupiti uvijek jeftinije pa se dalje buniti kako su plaće male. Ponekad je za bolje sutra značajnije jedno pivo koje ćemo kupiti od Zmajske nego dva kartona generičkog piva. Da pivari shvate da ovise o kupcima. Ne samo za isplatu plaća i povrat rate kredita. Tu su potencijalno i ulaganja u kojima je pomoć potrošača sretnija opcija od bankovnog kredita. I takvi primjeri postoje. Ali o tome u neka sretnijae vremena kad ćemo barem dio financijskog tržišta imati u vlastitim bankama i štedionicama.

Zatim smo u srednjoj zajedno odlazili na koncerte. Zajedno smo otišli i na Ciziten Fish u tadašnji mariborski skvot Pekarna. Nebrojeno smo puta zajedno prolazili večeri i vikende. 2011. smo zajedno biciklirali istarskim cestama. Sole je svako malo govorio o izvrsnom pivu koje pije kad je u Zagrebu. Govorio je da je bolje od svega ostalog. Vozili smo od sjevera prema jugu Istre s ponekim izletima u unutrašnjost. Svaka bismo se dva, tri sata zaustavili uz poneku istarsku oštariju i tražili da nam donesu to bolje. Međutim boljeg nije bilo. Hladnjaci su bili napunjeni uvijek istim markama, tek tu i tamo bi iskočilo lokalno pivo lokalnog naziva i provincijalne kvalitete. Što smo zapravo i mogli očekivati u zemlji maslina i vina?! To se nije promijenilo ni danas pa koliko se god trudio svaki put kad sam u Istri dati šansu Buzetskoj i Bujskoj pivovari, one mi uvijek neugodno daju do znanja da su priče o drugim i trećim šansama zapravo priče za nesretne ljude koji sreću uvijek traže negdje drugdje.

Kad smo se vratili iz Istre, ja sam se morao vratiti na posao, a Sole je nastavio biciklirati, uglavnom prema Zagrebu i kafićima u Tkalčićevoj. Osim što nije bio imun na djevojke koje je tamo sretao, radovalo ga je i Vukovarsko pivo koje je uvijek pio i o kome je pričao zanosom kojim ni Cristiano Ronaldo ne slavi svoj gol. Sjetio sam se svog prijatelja Soleta kada sam neki dan sa suprugom posjetio varaždinsku pivnicu Medonja i naručio Vukovarsko pivo. Vukovarsko pivo je pivo romantike, pivo nostalgije. Njega se nekad uzalud tražilo po kafićima i trgovinama. Ako ste ga htjeli piti, uglavnom je trebalo otići do Zagreba. Kasnije smo autima odlazili po veće količine i uživali u Vukovarskom kod kuće. Ono je bilo prvo pivo koje je bilo prava alternativa generičkoj robi. Ono je bilo otpor proizvodima koje je nemoguće razlikovati drukčije nego po glumcima u reklamama.

Ono je bilo proglašeno najboljim hrvatskim pivom 2010. godine. O njemu se pričalo kao o pivu s velikim P. I ono je nestalo. Palo u rupu za sjećanja. Medijski su prostor prepravili tekstovi o različitim hrvatskim pivovarama, izvrsnima i onima koje to nikako nisu, fotografija svakog ukuhanog pivskog ječma našla je svoje mjesto u medijskim objavama. Jedino je Vukovarsko nestalo. Zaista čudi što se dogodilo i kud je nestalo pivo koje je toliko snažno prisutno u svijesti potrošača. Istina je doduše da živimo u zemlji u kojoj su mediji centralizirani jednako kao i politika i državni proračun. Istina je da je pivski balon kao i svaki drugi balon – napuhan te će s vremenom splasnuti i pokazati zabludnost mnogih poslovnih avantura i medijskih promocija koje nepošteno zaobilaze Vukovarsko pivo. Istina je također da Vukovarsko pivo nije najbolje hrvatsko pivo, ali je jedno od najvažnijih iz sljedećih razloga:

1. Vukovarsko je pivo prvo pivo koje su pivoljupci prigrlili kao alternativu generičkoj proizvodnji. Ono je svojevrsni uvod u ono što je uslijedilo godinama kasnije. Vukovarsko je pivo pripremalo publiku i kročilo put prema potrošaču koji je kvalitetu spreman platiti više. Vukovarsko je pivo otvorilo vrata kafića za sva ostala mala piva koja nisu trebala biti začelnicu takve vrste. Do podataka o proizvodnji nisam mogao doći.
2. Vukovarsko je pivo pokazalo potrošačima, ali i proizvođačima koliko je distribucija važna. Nikada to pivo nije dospjelo u trgovačke lance. To i ne bi trebao biti neki peh, ali u zemlji poput naše u kojoj je nestalo malih dućana, a sva se kupnja slila u nekoliko nacionalnih i međunarodnih trgovačkih lanaca, mali su proizvođači piva ostali bez distribucije u trgovine. Postoji li nešto gore za svakog poduzetnika od toga da njegov proizvod ne može u prodaji doći do kupca? Vukovarsko je to pokušalo riješiti distribucijom putem malih trgovina. Male su trgovine propale pa se Vukovarsko okrenulo isključivo kafićima i to uglavnom u jednom gradu. Takva je distribucija značila da potrošači do proizvoda mogu isključivo po skupljim cijenama. U međuvremenu su se počeli otvarati specijalizirani pivski dućani, ali njihov je broj toliko malen da je prodaja u njima neznatna. Bez obzira što kapacitet pivovare dozvoljava veću proizvodnju, distribucija to onemogućuje pa ćemo još neko vrijeme čekati da se Vukovarsko pojavi u većem broju kafića. Distribucija po kafićima pak je često onemogućena zbog troškova prijevoza, ali još češće zbog sponzorskih ugovora koje vlasnici kafića potpisuju s velikim pivovarama. Kad vidim terasu kafića prekrivenu suncobranima Zagrebačke pivovare, a na stolcima jastuke te iste pivovare, taj kafić zaobilazim. Ne toliko zbog Zagrebačke pivovare, već zbog vlasnika koji zbog dvanaest škuda ne smije gostima ponuditi Vukovarsko pivo. Do podataka o distribuciji nisam mogao doći.
3. Vukovarsko pivo je nepasterizirano pivo. To znači da ima kraći rok valjanosti. To pak znači da ne može stajati mjesecima i čekati svog kupca, već se mora prodati u roku 3, 4 tjedna. Nerijetko se znalo dogoditi da moramo tražiti novu bocu jer je pivo kiselo (treba reći da se to nijednom nije dogodilo u varaždinskoj pivnici). Velika je to mana s kojom se teško nose i prodavač i kupac. Je li baš nepasterizirano pivo toliko bolje da vrijedi riskirati kvarenje? Osobno nisam zagovornik takve filozofije. To mi je prihvatljivo u malim restoranima i vlastitom hladnjaku, ali cilj proizvodnje jest povećati ju, doći do većeg broja kupaca, osigurati financijsku stabilnost, proširiti količinu ili broj proizvoda ili oboje. U suprotnom ispada da je priča o nepasteriziranom čuvanju okusa medvjeđa usluga samome sebi. Pivo ne dolazi do kupaca ni novinskih stupaca. Što naposljetku znači takav puristički pristup proizvodnji i marketingu ako će Vukovarsko postati tek fusnota teksta o povijesti pivarstva?! Do podataka o podrijetlu i vrstama ječma i hmelja nisam mogao doći.
4. Vukovarsko pivo je uz neke tekstove Pavla Pavličića jedino što nosi sliku normalnog grada. Kao što Pavličićevi zapisi o Vukovara donose sliku meni nepoznatog grada prije svega građanske kulture, mirnog i razigranog svijeta što postoji na obali Dunava, tako i Vukovarsko pivo kad ga uzmete u ruke djeluje kao svako drugo pivo. Moglo bi biti napravljeno u Grazu ili Brnu. Zato što se proizvodi tamo gdje se proizvode uglavnom nacionalni mitovi, a skoro nikada roba te što u svome marketingu nema nikakve patetike, zato ga treba s vremena na vrijeme kupiti i popiti. Jer je pošteno prema nama kupcima. Koliko toga dolazi s područja Vukovara, a da sa sobom ne donosi hrvatski grb, pušku, pleter, vodotoranj ili neki drugi simbol rata ili nacije. Vukovarsko pivo ne podilazi niskim strastima, ne zaogrće se domoljubnom patetikom „kupujmo hrvatsko“. Ono je poput svakog drugog gradskog piva, samo što je kvalitetnije. Do bilo kakvog komentara nisam mogao doći.

Vukovarsko pivo nije moj prvi izbor. Nije mi dovoljno gorko. Preslatko je. Presladno je. Međutim, ono je moj stalni izbor. Ovo je pivo koje mi je pokazalo da u ovoj zemlji postoji još nešto osim Ožujskog, Karlovačkog i Pana. Ovo je i pivo koje nosi meni važna i lijepa sjećanja. Ovo je predah kojem se predajem kad mi treba pauza od hmelja. Njime mogu počastiti bilo koga u mojoj okolini, a da mi nitko ne zamjeri lošim izborom.

Jedino mi je dućanski pijandžija jednom rekao da nije baš nešto jer da njemu paše jače hladno pa ih je pokušavao nazvati i reći da ga ohlade. Nisu ga nazvali natrag.

Svaki muškarac koji drži do sebe, dakle džentlmen, bi trebao znati pripremiti osnovne obroke koji će mu zatrebati u slučaju da iz nekog razloga propadne večera u restoranu ili jednostavno odabranica odluči večeru provesti u malo intimnijem i dobrom društvu.

Pasta, odnosno tjestenina u raznim oblicima i umacima je idealno jelo za takve slučajeve. Jednostavna je za pripremu, a sijaset umaka koje doslovno možemo izmisliti u hodu na osnovu onoga što imamo u frižideru doista će zadovoljiti svačije nepce.

Dakle, svaki džentlmen bi trebao znati kako pripremiti svježu tjesteninu.

Uglavnom, sve počinje s brašnom. Za pastu koristim obično bijelo brašno, a za dvije i pol porcije, koliko nas trenutno ima, to je oko 300 grama brašna. Obično to radim u posudi jer rijetko kad imam volje pospremati cijelu radnu ploču nakon pripreme tjestenine. No, za ovaj fotosession radio sam onako kako rade pravi majstori u kuhinji.

Na sredini tijesta napravim udubinu u koju stavim jaja. Obično bude to 2 ili 3 jaja ovisno o tome koji umak spremam uz njih. Za ovu večeru je išao jednostavan bijeli umak, pa sam stavio 3 jaja da dobijem puni okus te više žutu boju tjestenine.

Majstori obično sve rade rukama, ja počinjem vilicom. Promiješam jaja i brašno.

Dodam maslinovo ulje, ako nemate pri ruci maslinovo može i suncokretovo. Biljno izbjegavam u ovim situacijama.

Prstohvat do dva soli. Samo da se popuni okus. Tjestenina bi trebala ostati u ovoj fazi neutralna. Kasnije joj kuhanjem u malo zasoljenoj vodi možemo dodatno popuniti okus.

Slijedi miješanje dok ne dobijem tijesto koje mogu miješati (mijesiti) rukom.

Nastavljam rukom…

Tijesto sam odmah podijelio u dvije porcije, s time da od svake uzimam još dio i radim jednu dječju (to je onih “i pola”) porciju.

Ono što sad slijedi je valjanje tijesta do željene debljine. Bitno je valjati postepeno jer ovakvo tijesto je prilično elastično te je potrebno uložiti nešto više truda.

Debljina tijesta, odnosno paste je proizvoljna. Za večerašnji obrok odlučio sam se za malo deblje tijesto.

Nakon valjanja savio sam tijesto u valjak te nožem rezao na željenu širinu. U Međimurju ovo tijesto zovu – široki rezanci, u Italiji su to poznate tagliatelle.

Jedna porcija spremna za kuhanje. Stavljam ih u kipuću vodu u koju sam stavio malo soli te ih kuham oko 3-4 minute. Vrijeme kuhanja ovisi o debljini tijesta.

Voila! Spomenuo sam prije bijeli umak, u ovom obroku tijesto sam prelio običnim vrhnjem, granulama češnjaka i malo crvene slatke paprike. Preko svega sam posipao suhim mažuranom. Poželjno je još sve skupa preliti sam malo maslinovog ulja.

Jednostavan večera za čiju pripremu treba odvojiti oko pola sata je gotova. Mogao sam odvojiti još desetak minuta te pripremiti brzinski umak od rajčice i tune ili samo tune. Za klince to može biti i neki čokoladni umak, voćni umak ili slađi umak sa šarenim komadićima povrća. Tijesto je prilično neutralnog okusa tako da na njega pašu skoro svi slatki i slani umaci.

Sada ste naučili kako pripremiti svježu tjesteninu, a ostalo dajte si mašti na volju.

Moj izbor je filtar kava, odnosno obična kava namijenjena za kuhanje takozvane turske kave, ali puštena kroz filtar aparata. Dnevno popijem jednu šalicu (veliku, oko 2 dcl) te kave i to tijekom prijepodneva. Dakle, skuham je ujutro negdje oko 8 sati i pijuckam je tijekom dana negdje do 12 sati kada polako počinjem razmišljati o ručku. To mi je ujedno i jedina kava tijekom dana.

Prije sam znao popiti još koju tijekom popodneva, ali osjetio sam da je previše, te sam popodnevne napitke zamijenio čajevima.

Ukoliko kavu popijem na prazan želudac, slijedi problem žgaravice koji nerijetko prelazi u glavobolju, a što je rezultat sjedenja uz računalo. Problemu sam priskočio na način da uvijek prije prvog gutljaja kave obavezno pojedem neki doručak, a koji je lagani za želudac.

Iako nije baš najbolja taktika krenuti negativnim aspektom nečega što mi je dnevna rutina ovaj članak na koji sam naišao mi je skrenuo pažnju na činjenicu da moja kava i nije toliko dobra prema meni koliko sam ja prema njoj.

U suštini govori o nekoliko negativnih efekata kave na naš organizam:

Kava podiže krvni tlak.

Konzumacija kave nam diže krvi tlak. Konzumacija većih količina kave može dignuti krvni tlak na opasan nivo, što izuzetno negativno utječe na organizam, a ponajviše ako smo skloni povišenom krvnom tlaku ili imamo problema sa srcem. Uglavnom ova istraživanja su predstavila rezultate konzumacije normalnih i duplih doza kava, a vršena su na ljudima s već postojećom hipertenzijom. Istraživanja također pokazuju da je kod mlađih osoba s blagom hipertenzijom, a koje konzumiraju veće količine kave također veća šansa i za srčanim napadom.

Ne možemo zaspati.

Insomnia, odnosno nesanica je frustrirajuća zdravstvena tegoba kojoj ne pridodajemo previše pažnje i vrlo često problemu pristupamo površno tijekom razgovora – Noćas nisam mogao zaspati ili Nisam uopće spavao noćas.

Tu stanemo s evaluacijom problema. Ono što je prijeko potrebno, ako nam je nesanica sve češća u životu, vidjeti razloge zbog kojih je imamo, jer nedostatak sna može dovesti do ozbiljnih pa i fatalnih zdravstvenih problema.

Ako smo strastveni kavopija, onda je možda najbolje zaustaviti se na jutarnjoj ili prijepodnevoj kavi, a popodnevni napitak zamijeniti čajem ili nečim drugim. Na kraju krajeva takozvani popodnevni power nap dokazani je način za punjenje baterija i odmaranje organizma. Dakle, ako nakon ručka osjetimo potrebu za snom, najbolje je to i napraviti – odspavati. Od dvadesetak minuta pa do 90 minuta je sve što je potrebno.

Povećana proizvodnja želučane kiseline.

Ovo je upravo ono što sam i naveo u gornjem dijelu teksta. Ako pijemo kavu na prazan želudac onda ubrzavamo proizvodnju klorovodične (želučane) kiselina. Najveći problem se javlja kada sjedimo ili kada već nakon povećane proizvodnje HCl  jedemo neki obrok.

Kod sjedenja su želudac i mišiću zgrčeni te se javlja takozvana žgaravica, dizanje želučane kiselina u gornji dio probavnog trakta.

A što se kasnije konzumacije jela tiče problem je u tome što je želudac već proizveo i probavio veće količine želučane kiseline te nam je problem proizvesti još kiseline za razgradnju hrane. Neprobavljena ili djelomično probavljena hrana može izazvati cijeli spektar zdravstvenih problema.

Kava može uzrokovati glavobolje i migrene.

Ako je pijemo u manjim količina onda je poznato da kava može ublažiti glavobolju, no kava, kao i sve drugo, u prevelikim količinama loše utječe na naš organizam. Ako popijemo više od dvije šalice kave na dan onda se možemo naći u situaciji da nam ta kava uzrokuje glavobolju. Ako pak nastavljamo s ispijanjem može doći i do velikih migrena.

Nažalost to sam također isprobao na sebi, a na savjet nekompetentnih ljudi – uzmi si kavu s limunom i bude prošlo. Nije prošlo bilo je još gore.

Kava nam uzima minerale.

Kava utječe na apsorpciju željeza u organizmu, što pak utječe na zadržavanje važnih minerala u bubrezima kao kao što su kalcij i cink. Također kava utječe na nivo magnezija u organizmu, što može biti problem pri probavi jer magnezij je bitan faktor za pravilni rad naših crijeva. Naravno govorimo i većim količinama kave. Jedna jutarnja šalica za razbuđivanje je sasvim ok, čak i poželjno.

Mnogi se, ponajviše ovih dana, primaju raznih dijeta za mršavljenje te na taj način utječu na pravilan rad probavnog trakta, a ako još povećamo unos kave (jer eto rekla nam susedina baba od 100 godina da budemo smršavili) onda si stvaramo još više problema u organizmu.

Uglavnom, kava nam je prijatelj ako je konzumiramo u prihvatljivim količinama, no ako krenemo  žestoko po njoj, onda nam kava može postati i veliki neprijatelj organizma. Najgore od svega je što umor tijekom dana mnogi rješavaju ispijanjem kave, bilo kod kuće ili na radnom mjestu. Pauza za ispijanje kave može potrajati i do 30 minuta. Zar ne bi bilo pametnije tih trideset minuta odraditi jedan power nap? Nažalost na ovo potonje bi gledali kao “spava na poslu” dok je ista količina vremena utrošena za ispijanje kave ok.

Rezime je vrlo jednostavan, kava može, jedna do dvije šalice na dan, nakon doručka. Eh sad, koja kava i kako pripremljena, to je jedna sasvim nova priča za koju moram potegnuti do Đurđevca. 

Tatarski biftek, barem onakav kakvog ga danas jedemo, počeo se servirati početkom dvadesetog stoljeća u Francuskoj, a u svojoj izvornoj inačici predstavlja sitno sijeckano juneće ili konjsko meso pomiješano s lukom, kaparama i začinima. Najbolje ga je jesti uz maslac na raženom kruhu.

Autor uvodne fotografije: insatiablemunch.

Ovih dana u godini obično odlazim na pomalo već tradicionalno gastronomsko putovanje u Tatarsku Republiku gdje uživam prefini tatarski biftek.

Naime, prije nekih desetak godina kada sam bio upoznat ovim jelom od strane suprugine obitelji nije mi bilo jasno kako “ti ljudi” mogu toliko uživati u sirovom mesu. Ne samo da sam pokazivao javno negodovanje prema ovom jelu, već sam redovito gubio apetit kad bi ono bilo na stolu.

I onda sam ga jedne godine probao.

Tatarski biftek

Na prvu, nisam bio fasciniran, nisam bio ni zadovoljan okusom, ali imalo je onaj neki potencijal u sebi koji sam prepoznao onog trenutka kada sam u glavi i nepcu eliminirao uhodanu kuhinju mog tasta, te krenuo proučavati ovo jeli te potražiti izvorni recept tatarskom bifteku.

Tatarski biftek i njegova legenda o nastanku

Prvi rezultati pretrage su me još više odbili, a u suštini govore slijedeće: 

Stari tatari su bili prilično nomadski narod, ali imali su i ratničke krvi. Kako su stalno bili na putovanjima, seobama i ratovanjima nisu imali vremena sjesti, skuhati i pripremiti jelo te isto (na miru) pojesti. Sve je bilo s nogu, odnosno iz sedla. Jedna legenda, koju sam prvu upoznao, a koja je izgleda najtočnija, govori da su tatari između sedla i leđa konja, dakle na konjsku kožu, stavljali komade mesa koje bi se nakon nekoliko dana jahanja omekšalo, usitnilo i začinilo solju koja je dolazila iz konjskoga znoja.

Danas je tatarski biftek prava delicija. Delicija koju možemo zeznuti u pripremi do te granice da nije jestiva, ali isto tako možemo složiti savršeni namaz na još savršenijem domaćem kruhu na kojem ga dočekuje više nego savršeni puter (maslac).

Meso

Naša pustolovina kreće posjetom mesnici i mesaru kojem vjerujemo. Kod njega uzimamo juneći biftek, obično se uzima rep i prva polovica srednjeg dijela bifteka. Jedan savjet koji sam dobio onako “ispod stola” govori da biftek mora malo odstajati. Dakle, ne uzimati onaj najsvježiji (kakav bi inače tražili) nego neka bude, recimo, od jučer. Jedan majstor od mesnih delicija mi je rekao da je najbolji onaj komad na kojem osjetim da se malo zasušio, dobio koricu.

Usitnjavanje mesa

Slijedeći korak je jako bitan i mnogi ga rade krivo, a to je usitnjavanje bifteka. Postoji mnogo metoda, no ona najgora i koju nikako ne smijete raditi, ako želite dobiti pravi tatarski biftek, je mljevenje mesa. Zaboravimo na flajšmašinu.

Metode koje sam ja probao su kidanje mesa vilicom, pa kasnije usitnjavanje nožem ili direktno struganje oštrim nožem. Pritom je bitno da odvojimo sve masne dijelove, kao i sitne žilice (obično budu bijele) da nam ostaje samo čisto meso (mišić).

Meso mora biti usitnjeno (ne baš kao pašteta) tako da bude pogodno za mazanje.

Priprema ostalih sastojaka

Slijedeći korak je priprema ostalih sastojaka za miješanje, a to su kiseli krastavci, luk, kapare, peršin u listu. Neki stavljaju i slane inćune, ja sam ih iz nekog razloga dosad izbjegavao, ali mislim da ću ih ove godine ubaciti u recept. Sve to treba nasjeckani na fino, da bude kao i meso pogodno za mazanje. Nikako ne mljeti. Ono što možete je sastojke baciti u blender i kroz nekoliko krugova usitniti. Pazite da nije preglatko, da ne dobijete paštetu.

Majoneza

Nadalje, kad imamo spremne namirnice vrijeme je za mješanje svega u cjelinu. Prvi korak je majoneza. Mnogi rade tako da uzmu gotovu majonezu i skrate si postupak. No, ja osobno, a kao i većina majstora od kuhinje majonezu radim ručno. 

U posudu ubacim žumanjak, senf te zalijem sokom od limuna i počinjem miješati. Naravno miješam ručno. Polako tijekom miješanja u tankom mlazu nadolijevam ulje.

Ovo je možda najteži korak jer treba miješati i miješati i miješati, dok konačno ne dobijemo majonezu.

Evo odmah i načina kako i do domaće majoneze.

Dakle, u gotovu majonezu onda još stavimo i kečap. Može onaj kupovni, a ako imate volje možete napraviti i domaći. Ja ipak koristim kupovni kečap.

Miješanje

Nakon što smo izmiješali majonezu i kečap dodajemo ostale sastojke koje smo nasjeckali. Meso u smjesu ide posljednje i nakon toga zahtjeva najviše miješanja.

Začinimo solju, paprom, Worcesterom i nekim od ljutih umaka (ne preporučam Tabasco jer ima specifičan “kiseli” okus). Meni osobno najbolji odabir je Piri Piri umak.

I sad, naravno, slijedi opet miješanje. Sve moramo umiješati u jednu homogenu smjesu, a najbolje je da to radimo vilicom i žlicom pa da se sastojci što više međusobno prožmu.

Šećer na kraju (nemojte stavljati šećer). Konjak, viski, brendi, a može i štok :) Količina? Prema potrebi i željama, samo ne pretjerati.

Iako će mnogi reći da je ovo jedno kompleksno jelo, ono je u suštini prilično jednostavno i brzo za pripremu. Meni u prosjeku, a kad imam sve namirnice, treba od pola sata do četrdesetak minuta. 

Isto tako netko stavlja biftek, a prije usitnjavanja, u takozvani pac. Što mislim da je nepotrebno i nikad osobno ne bih to radio.

Gotovi tatarski biftek možete krenuti konzumirati odmah nakon pripreme, a što je stariji to je bolji.

Poslužite ga na tostiranom kruhu uz maslac. Na raženom kruhu. Meni osobno najfiniji postaje kad ga stavim na netom pečeni, još topli, domaći kruh, na kojem se nalazi već napola otopljeni maslac.

Aperitiv? Isto ono što smo stavili u biftek.

Napomena: što se omjera namirnica tiče tu doista postoji pregršt recepata diljem interneta te je svaki specifičan na svoj način. Ja obično krenem pa kasnije samo pratim nepce.

Ipak, ovo je okvirni recept mojeg tatarskog bifteka kojeg spremam za nadolazeće dane

[yumprint-recipe id=’1′]