Craft pivarstvo je u Hrvatskoj počelo, slobodno se izrazim, prilično bujno cvjetati posljednjih 2 do 3 godine. A fina craft piva nisu nepoznanica ni na Gentlemanu.  

No, ono što je svojevrsni nedostatak finih aleova, apa, ipa ili stoutova jest što ih moramo na piknik nositi u flašama, vodit brigu o flašama. Kažu da jednom kad piva bude flaširana ona djelomično izgubi onu svoju prvotnu kvalitetu i svježinu, a što je duže u flaši to je i manje fina. Zato se i sve pive craft revolucije konzumiraju svježe.

A zamislite sa da idete na piknik sa svojom ekipom. Zamislite da na tom pikniku imate točeni Pale ale Zmajske pivovare ili Varionice odnosno APA Nove runde. Zamislite tek da ste kućni pivar i nudite prijateljima svoju točenu pivu.

Zamislite tog džentlmena!

Nije vam potrebno iznajmljivati točionik, bocu CO2 i tko zna čega sve ne, dovoljno je nabavit Mancan. 

Što je mancan?

Mancan je vaš osobni mini keg u kojem možete nositi 3,7 litara pive. A opet je toliko malen i praktičan da cijeli sistem stane u ruksak.

Izrađen je od nehrđajućega čelika, baš kao i svaki drugi keg, te može biti pod pritiskom i namijenjen je za spajanje na tap sustave, odnosno sustave za točenje pive. S Mancan točionikom ne morate brinuti od tome da će vaša piva izgubiti prijeko potrebnu gaziranost.  Jer neće. Posebni regulator koji dolazi zajedno s Mancan kegom brinuti će se da CO2 u sladno-hmeljnom nektaru uvijek bude optimalan.

Naravno Mancan nije samo za pivo, u njega možete staviti vino, sokove, vodu.

Naučeni smo misliti kako dobro pivo ne sadrži ništa drugo doli ječma, vode, kvasca i hmelja, a baš oni koji nam prodaju takve reklame u svoje pivo stavljaju štošta pored navedenog. Kukuruznu krupicu, rižu… pa onda one sitne, male nevidljive, nečujne tvari što ne mirišu, ali omogućuju pivu da stoji 8 mjeseci na svjetlu police supermarketa. Baš ti koji nam prodaju njemački zakon o čistoći piva taj isti zakon nadopunjuju prema rastu profitabilnosti (smanjenju troškova proizvodnje, produženom roku trajanja…) i nenamjerno nam skreću pažnju s piva koje zaslužuju zlatnu medalju – pšeničnih piva.

Craft revolucija u svom početnom valu u svakoj državi na tržište izbaci stout, porter, pale ale i india pale ale. Tako je bilo i na početku kad je Sierra Nevada 1980. na tržište izbacila stout, a u proljeće iduće godine sad već kultni pale ale. Tako je danas kad Zmajska pivovara, Nova runda ili Varionica najprije izbace american pale ale. S jedne strane su svi (opravdano) uvjereni kako je upravo pale ale piće koje pivoljupcima i pivopijama lako omogući prijelaz s generičkog piva na zapravo dobro pivo. Međutim, kada malo se pomaknemo s craft scene među ljude koji za craft nisu ni čuli, ali piju pivo, tada vidimo da postoji nešto što još više olakšava taj prijelaz s generičkog proizvoda na original. To je pšenično pivo. Mnogi će od pivopija kad prvi put probaju pšenično reći da im se sviđa, da im prija i da mamurluk nije tako opak kao ranije, da glava ne puca ni isti ni drugi dan. Dodat će još da odsad pije samo pšenično.

Što je pšenično pivo?

Pšenično pivo je svako pivo koje sadrži značajnu količinu pšenice. Barem 50% je pšenični slad, dok je ostatak najčešće pilsner slad koji zaokružuje tijelo – to vrijedi za bavarske radove. Ono što kolokvijalno zovemo pšeničnim pivom jest zapravo bavarsko pšenično pivo, hefeweizen, weissbier, pivski stil za sebe. Tu su još belgijski witbier, mutno nefiltrirano pivo koje se uvijek začini nekim začinima, u pravilu se dodaje korijandar, kora naranče, ljekovito bilje… ili kora viškog limuna koju u svoj witbier John Lemon dodaje pivovara Visibaba. Najvažnija piva u ovom stilu su Hoegaarden, koje odavno nije craft, ali čiji je tvorac Pierre Celis smatran onim koji je sačuvao ovaj pivski stil od zaborava. Hoegaarden je važan, ali je meni osobno daleko bolje belgijsko pšenično pivo St. Bernardus Blanche koji je relativno dostupan u Hrvatskoj, a u malom 0,33 pakiranju sadrži svu čaroliju ovog pšeničnog piva. Zatim je u redu probati i nešto dostupniji Blanche de Namur. Bit će to dovoljno da shvatite što su belgijske pšenične pive i zašto ih ljeti volimo jednako kao i hlad borova, blagi povjetarac i dva snažna dima.

Od važnijih pšeničnih stilova tu su još berliner weisse koji je prava rijetkost na tržištu i zaista treba imati sreće da ga se uspije naći negdje izvan Njemačke i izvan Berlina gdje mu je baza. S negdašnjih 50% udjela pšenica danas je to palo na 30%. Kakvo je to pivo? Teško je reći. Iako sam ljubitelj pšeničnih piva, berliner weisse je jedino pivo koji mi zasad nije sjelo. Mutno je, kiselo je, skroz neobično, puno mjehurića. Tijekom okupacije Berlina, Napoleonove su ga trupe nazivale šampanjcem. Možda to nešto govori. Danas ga Berlinčani piju tako što u njega uliju sirup pa je pivo crvene ili zelene boje.

Zatim su tu još gose, jednako neobičan pivski stil. Pšenično pivo s dodatkom soli ili slane vode. Koliko god neobično, fino je sjelo tijekom jedne degustacije u Čakovcu. Pa lambik, koji spontano fermentira pomoću divljeg kvasca. Nije mi poznato da je negdje u Hrvatskoj moguće nabaviti berliner weisse ili gose, ali je zato moguće nabaviti priličan broj lambika. Svakako preporučam neki od Lindemansovih voćnih lambika (kriek, casis, pecheresse), svakako njihov Gueuze cuvee rene, ali i neki od dostupnih Boonovih lambika.

Što je bavarsko pšenično pivo?

Bavarsko pšenično pivo (hefeweizen, weissbier) je stari pivski stil. Staro se odnosi na uporabu otvorenih fermentora (koji se danas rijetko koriste u novih malih pivovara pa otud i ponešto drukčiji okus njihovih pšeničnih pa onda otud i razvoj novih stilova – koriste se uski i visoki zatvoreni kotlovi i fermentori koji zauzimaju manje kvadrata), naslijeđene sorte selekcioniranog kvasca i pšenice. Istraživanjima je dokazano da otvorena fermentacija daje 50% više fenola, ali i više nego dvostruko više estera odgovornih za okus banane. Pšenica je oduvijek bila namijenjena pravljenju pekarskih proizvoda pa je u vremenima oskudica bila ograničena uporaba pšenice u pivarstvu. Otud i poznati Reinheitsgebot, famozni zakon o čistoći piva, koji je slavljen kao zaštitnik piva, ali je u isto vrijeme i zaštitnik pšenice. Otud proizlazi i snažna politička dimenzija tog zakona koji je samo nekima dozvoljavao pravljenje pšeničnog piva. Kasnije je vlastodržac ta prava prodao većem broju pivara koji su zauzvrat lijepo punili državnu kasu. Popularnost bavarskog pšeničnog naglo pada s pojavom lagera, ali se ono ne prestaje proizvoditi pa je lagani povratak na zasluženo mjesto počeo 60-ih, nastavio se sedamdesetih, osamdesetih – dok su ta piva bila još uvijek vezana za Bavarsku. Danas njihova prodaja iznosi više od 10% njemačkog tržišta. Weiss u nazivu stila znači bijelo pa se naziv odnosio na boju piva, a ne na sastav. Pšenična su piva bila bjelja u odnosu na crvena i tamna pa otud naziv. Ona se dijele na kristalna, tamna pšenična, hefeweizen i weizen bock. Recepti za pšenično pivo su jedni od najjednostavnijih, ali je pravljenje izvrsnog pšeničnog piva nešto najteže za svakog pivara. Zato pšenična piva treba posebno cijeniti.

Bavarsko pšenično pivo je mutno pivo postojane guste bijele pjene i žute do narančaste boje. Mutno je od kvasca koji se u pivu nalazi te od pšeničnih proteina. Prilično je karbonizirano, posebno ona koja se prave na tradicionalan način pa se već fermentiranom pivu (u otvorenim, plitkim i širokim fermentorima – otvorene fermentore koristi i Sierra Nevada za svoj Kellerweiss) dodaje svježa sladovina prije flaširanja piva. Tad ono refermentira, obogaćuje se okus i raste karbonizacija. Posebna tehnologija proizvodnje – koja se razlikuje u novim pivovarama i zbog toga je bavarsko pšenično toliko specifično – daje mnogo voćnih estera (najčešća banana) i fenola koji pivu daje note začina (najčešći klinčić). Tu se mogu još javiti jabuka, žvakaća guma, vanilija, papar… te su note prisutnije u okusu nego u mirisu… blagi nadražaj arome s prvim se gutljajem pretvara u krasnu bujicu estera i fenola… vrlo pitku bujicu! Nju naravno treba natočiti u ispravne čaše, a to su visoke uske čaše koje zadržavaju pjenu i čuvaju aromu. Odebljim dnom kucnemo se kad je pravi čas!

Top pet?

U ovom rangiranju u obzir uzimam samo bavarske pšenične pive napravljene u Bavarskoj. One nisu poredane po kvaliteti, već nasumice. To znači da je ovih pet zaista pet najboljih, a koja je od njih prva, a koja četvrta prepuštam svakome da odluči ovisno o raspoloženju i društvu.

Weihenstephaner – državno vlasništvo

Pivovara koja se nalazi u benediktinskom samostanu u Weihenstephanu slovi kao pivovara s najduljom kontinuiranom tradicijom pravljenja piva. Pivovara radi od 1040. godine – nije tipfeler, nije omaška! Danas je ta najstarija pivovara na svijetu u državnom vlasništvu i točan joj je naziv Bavarska državna pivovara Weihenstephan. Iako se Njemačku često promatra kao strogo kapitalističku državu, ona ipak u svome vlasništvu (Bavarska) ima pivovaru. Dok mi ovdje u Hrvatskoj slušamo priče o tome treba li privatizirati zdravstvo i do koje mjere, Nijemci i dalje čuvaju svoju državnu pivovaru i nitko je normalan niti lud neće privatizirati. Tako se čuva tradicija. Weihenstephan ima i vlastitu akademiju koja je dio minhenskog Tehnološkog sveučilišta, a školovala je i školuje mnoge vrsne kuhare piva. Pšenično pivo ove pivovare je često ocijenjeno najboljim na svijetu te uz njega redovito stoje atributi najboljeg, najukusnijeg, onog što treba slijediti. Pivo je fantastično, meni osobno iza ova dva što odmah ispod slijede. Posebno je po tome što su voćni esteri toliko izraženi da imate osjećaj da grizete bananu blago začinjenu klinčićima. Iznimno pitko, punog tijela, zaista prekrasne kremaste pjene. Ovo je pivo referenca i tko god da voli pšenično ne smije ga propustiti. Trk u Magic Beer Room u zagrebački Remetinec i partnerici, djevojci, supruzi, prijateljici pokloniti dva komada! A kad se već poklanja partnericama, tad slobodno se uzme i jedno za sebe. Da se ispravno nazdravi za Međunarodni dan žena!

Schneider i inovacija

Najpoznatija bavarska obitelj koja čuva tradiciju bavarskog pšeničnog piva jesu Schneideri. Georg Schneider je 1872. kupio prava na proizvodnju pšeničnog piva od kralja Ludviga II. Bavarskog te otada obitelj čuva tradiciju pravljenja ovog piva. Tradicija se očituje u korištenju tehnologije pravljenja piva koja je potpuno podređena pšeničnom pivu (weizenu). Pivo ide iz kuhanja u otvoreni fermentor, stoji u njemu 5, 6 dana i zatim u boce. Schneiderova pšenična piva uopće ne odležavaju, a prije flaširanja im se dodaje speise. Njihov glavni pivar govori da su upravo otvoreni fermentori presudni za razvijanje okusa. Pivo svoj karakter do kraja razvija u flaši. Schneider je po ovome specifičan. Pravi hefeweizen na tradicionalan način. Neke druge pivovare su napustile otvorene fermentore, neke su pak prestale dozrijevati pivo u boci i dodavati speise. Zato je danas Schneider Unser Original ilitiga TAP 7 vrhunac bavarskih pšeničnih piva. Ono je tamnije od svojih rođaka te aromom i okusom prilično drukčije. Ima ono nešto rustikalno, krasno, malo dima negdje u zapećku… a opet balansirano. Osim što čuva tradiciju, Schneider je i inovator pa tako nudi različite vrste pšeničnih piva, a jedno od zanimljivijih i meni osobno boljih jest Meine Hopfen-Weisse (weizenbock) koje za svojih 8.2 abv donosi i pregršt američkog hmelja. Fantastična je to suradnja s američkom pivovarom Brooklyn. Tu su još nešto jači TAP 4 i vrlo hvaljen i specifičan Aventinus TAP 6. Jedno od prodavanijih je i TAP 1, što je moderna verzija Originala. Schneiderova je piva u Hrvatskoj moguće nabaviti zahvaljujući Mas plenumu iz Buja.

Ayinger i izvrsno pivo

Ayinger je pivovara nedaleko Münchena, poznata po tome što osvaja brojne nagrade. Njihova su različita piva osvajala medalje za najbolja piva. Ayingera u Hrvatskoj zasad nema, što velika je šteta jer njihova pšenična piva posebno su dobra i meni uz bok Schneideru. Ayinger je top, vrh. Također tradicionalno rade fermentaciju, ali su napustili dekokciju i prave infuziju. Njihov je Braü-Weisse fantastično osvježavajuće pivo koje savršeno prenosi duh bavarske tradicije. Dovoljno govori da je taj hefeweizen 7 puta osvajao zlatnu medalju. Jednako je dobar njegov tamni parnjak Urweisse. Iako je dunkelweizen, bojom je mnogo sličniji Schneiderovom Originalu nego primjerice nekom klasičnom dunkelweizenu. Ayinger je najbliže moguće nabaviti u ljubljanskom Pivoljubu, krasnoj pivoteci koja osim pšeničnih nudi i ostale krasotice iz ove zaista divne bavarske pivovare koja ima tu nesreću da se nalazi izvan grada pa ne može na Oktoberfest.

Andechs i samostan

Unatoč imenima raznih svetaca što neka od mnogo poznatijih bavarskih piva nose, pravo samostansko pivo je zapravo Andechser. Njega prave benediktinci koji svoju pivovaru financiraju isključivo poslovanjem – bez ikakvih dodataka crkvenih poreza. Proizvode nešto preko 100 000 hektolitara godišnje. Njihov je hefeweizen Weissbier Hell nešto svjetlije boje, blažih okusa banane, a nešto prisutnijeg meda pa čak i limuna. Ne moram ni pisati da mu je pjena čarobna, baš kao i osvježenje koje nudi. U Hrvatskoj ga još uvijek nema, ali mi smo ponovno potegnuli do ljubljanskog Pivoljuba – koji nam nije dao ništa džabe niti ovo platio niti znaju za ovaj tekst, ali imaju u ponudi ova dva bavarska dragulja i zaslužuju da ih se spomene.

Peto je backup

Peto pšenično pivo su piva koja su relativno lako nabavljiva u Hrvatskoj, ponekad doduše po nešto većim cijenama. To su Hacker-Pshorr, Franziskaner, pa onda i možda najpoznatiji Paulaner, zatim Erdinger, koji proizvodi jako dobar Urweisse i prilično prosječan weisbier, pa Edelweiss i Edelweiss Snowfresh. Tu spada svakako i Kapuziner koji se nešto izraženijim kiselkastim notama pomalo razlikuje od ostatka ekipe… Naravno, tu je i Augustiner.

Što god odabrali, teško ćete pogriješiti želite li uživati u bavarskom pšeničnom pivu koje izvrsno odgovara različitim jelima – kobasicama, kako bijelim tako i crvenim, pečenoj svinjetini, teletini, piletini i koječemu drugom. Probajte sami. Odajte pšenici počast!

Prost!

Jednako bi me veselilo da jednaki rast popularnosti imaju biciklizam, planinarenje, čitanje, javne usluge od općeg interesa ili pak korištenje gradske knjižnice. Postoje pojave čija popularnost društvu donosi dobro. Kada govorimo o popularnosti piva, pozitivni pomaci kojima svjedočimo jesu napuštanje savršenog generičkog proizvoda bez okusa i pomak prema kvalitetnim proizvodima s okusom, zatim shvaćanje da pivo nije ono što se pije petkom i subotom u lokalnom parku za male pare, a u kasnijim godinama u birtiji dok zazivamo rodbinu Modriću i Mandžukiću – za malo veće pare.

Svjedočimo sporoj, ali primjetnoj promjeni potrošačke svijesti pri kojoj pivo iz bezukusne robe široke potrošnje prelazi u robu za posebn(ij)e prilike. Pivo se degustira, ocjenjuje, o njemu se raspravlja. Poklanja ga se za rođendane i posebne prilike. Sporim koracima ono dobiva zasluženi status koji je stoljećima nepravedno čamio u zapećku vina. Ne želim ovime reći da vino ne zaslužuje status kakav ima. Potpuno ga zaslužuje. Želim samo istaknuti koliko je nepravedno da smo pivo sveli pod voderinu koju ločemo za vrijeme tekmu. To je kao kad bismo sve vino sveli pod bučkuriš za loše gemište.

Rast društvenog statusa piva kao pića onih koji imaju ukus i njime u svojim mikrozajednicama grade određeni društveni status ima i negativnih posljedica. Dvije su one koje najviše bodu oči. Prva je pojava snobizma. Kako o snobizmu na bilo kojem polju mislim isto što i o temeljenu rasta izvoza na prodaji naoružanja nekim tamo istočnjacima, neću o tome previše pisati niti ću se javno zgroziti. Samo ću reći da između snoba koji se razmeće imenima vinskih podruma i onoga koji te mrko pogleda kad ti pivo ne miriši kao i njemu nema nikakve razlike. I jedan i drugi su promašili ceo fudbal. Pivo je prije svega doživljaj. Intimni. Impresionistički. Meni na volju.

Dolazimo do druge posljedice. To naravno ne znači da je moj doživljaj i jedini ispravan. Niti da je ispravan zato jer je moj. Takva pak relativnost je zaglupljujuća i štetna za pivo, pivare i naposljetku nas koji ga svake večeri točimo dok nam djeca legnu u krevet. Najčešća i najranija zabluda koja se javlja prilikom novog otkrića – piva s okusom – jest da su dobra piva gorka i zahmeljena američkim hmeljem. Dobro je pivo ponekad gorko i jakih izraženih citrusnih aroma, međutim to nije jedino dobro pivo.

American pale ale i India pale ale (američka verzija, naravno – za pravovjerne ovo mora pisati) su piva koja su najraširenija među craftom i kupcima najpristupačnija. Njihova rasprostranjenost može zavesti kupca da pomisli kako su to jedine alternative voderini u obliku bezukusnog proizvoda. Njihova je popularnost tolika da danas raspravljamo o američkom svjetlu pivu s aromama borova, grejpa, citrusa… o india pale aleu zapadnog stila, istočnog stila, o iperijalnim IPA-ima i onima još jačima… Pritom svaki pivar traži svoj segment tržišta ne bi li kupcima prodao nešto drukčiju IPA-u. Mi ih naravno sve moramo probati. Međutim, west coast IPA, east coast IPA, double or triple IPA… in the end it’s just an IPA! Ili da parafraziram Sheenu Iyengar i njezinu izvrsnu knjigu The art of choosing – Amerikanci uvijek znaju što izabrati zmeđu Coca Cole, Pepsi Cole i Spritea, međutim kada sam Rusima ponudila 6 pića na izbor, ljudi bi pogledali i pitali ima li nešto drugo? Jer sve što nudim su samo gazirana pića. Is the desire for choice innate or bound by culture? Promjene su potrebne i kada kopiramo.

APA i IPA su fantastični pivski stilovi. Međutim nisu jedini. Želimo li zaista voljeti pivo, tad ne bismo smjeli tako lako dva stila kolokvijalno izjednačavati s pivskom revolucijom. Jednako tako, nikako ne bismo smjeli tako olako mahati lagerom kao onim što ne valja. To što industrijski proizvod bez okusa prodaju kao lager ne znači da je to jedini lager. Lager je jednako fantastično pivo kao i ale kad je dobar. Ostalo ovisi o dobu godine, raspoloženju, onome što je na tanjuru, o temperaturi vani. Tako je sa svakim pivskim stilom. Svakome tko naprasno (i potpuno pogrešno) odbacuje lager preporučio bih Anchor Steam (nešto drukčiji proces proizvodnje), Sierra Nevada Summerfest Lager, Samuel Adams Boston Lager, norveški Aass genuine pilsner ili prije svih Brooklyn Lager. Preporučio bih i odlazak u Češku i uživanje u mnoštvu izvrsnih točenih nepasteriziranih lagera. Ako bude sreće i nefiltriranih. Jednako tako, preporučam i odlazak do Bavarske i kušanje minhenskog hellesa. Dobar lager je ponekad pivo dana! Jednako tako, lager može biti jednako craft kao i IPA. Iako ga proizvodi gigant, svakako valja probati i plzenjski pilsner.

Kad smo već u Bavarskoj, tada svakako valja otići i u jedan od mnogobrojnih biergartena i naručiti pšenično pivo i bijele kobasice. Bavarska su pšenična piva krasna, osvježavajuća pića. Meni su osobno najdraži Ayinger Brau Weisse i Schneider TAP 4, 5 i 7. Tu su još za probati obavezni Weihenstephaner, Andechser, Hacker-Pschorr i relikt Augustiner.

U svome pivskom istraživanju nikako ne bismo smjeli stati na spomenutim stilovima. Svakako valja probati i engleske bittere i ESB-e (nešto jaču verziju bittera). Ti su engleski aleovi carevi pubova, međutim (neka mi pravovjerni oprosti) kad ih probate nekoliko koji spadaju u sam vrh, oni su zapravo prilično slični jedni drugima.

Zatim su tamo porter i stout. Dva opet izvrsna žanra koja prkose narodnoj mudrosti koja kaže da crno pivo ne valja. To da crno pivo percipiramo kao loše možemo opet zahvaliti industrijskim gigantima koji pivo reklamiraju sloganima o smanjenoj gorčini ili onima poput crno, a dobro. Od portera svakako valja kušati Anchor porter, Fuller’s London porter, Founders porter, Alaskan smoked porter (koji je ludilo i koji je dimljeni, ali je tako dobar da ga spominjem ovdje) i Zmajska porter.

Donedavno je tu spadao i Meantime London porter, ali je tu nama dragu pivovaru kupio industrijski div pa izgleda da tko je je jamio, jamio. Kada ljudima kažem da ne kupujem Coca Colu, tada me razumiju. Donekle. Kada kažem da ne kupujem InBev, tada me gledaju kao glupana. Većinom. Osim portera, tu je i njegov brat stout. I dolazimo do još jednog apsurda snobizma i pravovjernih. Točeni stout je nešto poput meda i mlijeka. Rijetko je što bolje i rijetko koje pivo jednako prija od 11 ujutro do 11 navečer kao točeni suhi stout. Postojane pjene, kremastog okusa, blagog kavenog mirisa (i okusa), jedva primjetnih kiselkastih nota… Ponovno doživljaj!

Izvrstan primjer suhog stouta je točeni Guinness koji je tako često proklinjan, ocrnjen i odbačen kao fačuk. Njegove su ocjene bezobrazno niske i njegovi su napadači bezobzirni. Mogu razumjeti da netko ne pije Guinnessov točeni stout jer ga proizvodi velika tvornica pa to nekog smeta. Međutim, baš nikada ne mogu razumjeti one koji kažu da to pivo ne valja. Da ga mogu takvog proizvoditi, mnogi bi ga mali pivari rado proizvodili. Tu su još u našim krajevima neobično snažno zastupljena O’Hara’s pivovara sa svojim stoutovima (favoriti Leann Follain i prije svih Lublin to Dublin – suradnja s izvrsnom poljskom Pintom čije pive preporučam), zatim Murphy’s stout pa Medvedgradov Agram stout. Od drugih stoutova tu je već kultni Mikkellerov Beer Geek Breakfast s dodatkom zobi (koji vrijedi ono brdo para koliko košta) pa Campfire Stout, zatim razni imperijalni stoutovi od kojih je dovoljno probati neke od američkog PortBrewinga/Lost Abbeya, Alesmitha, Foundersa ili nizozemskih Emelisse i De Molen, po mogućnosti odležanih u hrastovim bačvama u kojima je ranije bio viski.

Ovo je tek početak pivskog istraživanja, a već smo sad pokrili dva novčanika. Pivska su putovanja skupa i zato je najbolje da putujete s nekim. Na taj način trošite manje i probate mnogo više toga. Bit će na tom putovanju različitih mjesta koja će vas razočarati i ponovno razočarati. Srećom bit će i onih poput Praga, Amsterdama ili Pariza koja vas uvijek obraduju.

Pivsko istraživanje valja dalje nastaviti u Belgiji, zemlji čudesa. Ako su pive dosad bile doživljaj, sada postaju avanturom. Belgijski kvasac čini čuda, a pogotovo kad je u rukama redovnika. Trapistička su piva kultna piva, a redovnici koji ih prave odavno više ne barataju samo tehnologijom “Zdravo, Marijo” i “Očenaš”. Da bi opstali kao redovnici, oni moraju proizvoditi. Najčešće proizvode pivo i sireve. Imaju vlastite dobavljače iz zajednica u kojima se nalaze, a neki su od njihovih dobavljača udruženi u zadruge. O belgijskom se trapističkom pivu mogu napisati knjige pa neću dužiti nego ću samo reći da tko ne proba, taj griješi. Oh, kako griješi! Bogohuli! Jer dok popadija širom svijeta i diljem Hrvatske siše državni proračun, ovi divni momci proizvode čarobne delicije i zarađuju za život. Taman koliko im treba. Kad je potrebno obnoviti pročelje ili krov samostana, tad se proizvede nešto više, ali se nakon toga proizvodnja opet vrati u prijašnju količinu.

Tu su najbolji primjer Westvleteren čiji su dubbel i quadrupel (legendarna dvanaestica) iznimna piva, toliko kompleksna i jedinstvena da ih kopirati nisu mogli čak ni oni koji su ih neko vrijeme za njih proizvodili pa su im usput maznuli kvasac – pivovara St. Bernardus. Redovnici koji proizvode ovo krasno pivo prodaju ga samo pojedincima (nikako dućanima i birtijama), i to samo gajbu po autu (ne po čovjeku) i to uz telefonsku narudžbu dva tjedna unaprijed. Najnovija je informacija da su zbog navale pivopija odlučili zatvoriti vrata svoga samostana pa nema više posjeta… i tako nama propadoše karte za Belgiju.

Osim njih tu su Westmalle, Rochefort (desetka!), Achel… dakle, stilovi dubbel, tripel i quadrupel za početak. Vrhunac avanture meni predstavlja Orval, fenomenalni živi organizam koji se mijenja kako boca stoji pa pivo nema isti okus sad i za 9 mjeseci pa ponovno za 15… divlje, iznenađujuće, vinsko… suho… Kad sam ga prvi put pio, mislio sam da je pokvaren. Drugi put opet. Danas ne postoji ljepši poklon od Orvala! Kad probate Orval, tad možete probati ostala belgijska čudesa poput lambika, piva koja se prave uz pomoć divljeg kvasca pa se u njih često dodaju višnje, maline, breskve i drugo voće… dobro ohlađena i servirana u visokim uskim čašama, ova su piva sjajna predigra ljubavnoj večeri… s njima savršeno pristaju i zreli sirevi, po mogućnosti s plemenitom pljesni… tu onda dolazi gueuze, isti taj lambik, ali bez voća (pojednostavljeno)… to je kiselo pivo… i nikako ga ne valja probati dok se ovo gore već nije apsolviralo… relativno je jednostavno nabaviti Lindemans Gueuze Cuvee Rene ili Boon Kriek pa probati o čemu je riječ…

Belgija još nudi witbier, ljetni pšenični klasik s dodatkom korijandera, korica naranči, limuna… Nudi i pregršt krasnih trenutaka u bocama pivovare de Struise… Za kraj putovanja opet se polako vraćamo u Njemačku i kušamo bock, weizenbock, doppelbock (Celebrator), flensburger, koelsch (Bevog proizvodi svoj netipičan, ali sjajan koelsch!) i na kraju potpuno ludilo iz Leipziga – gose – pivo s dodatkom soli. Srećom su ga moji prijatelji s gnušanjem odbili pa smo supruga i ja uživali u tom rijetkom i jedinstvenom piću do kojeg je prilično teško doći (osim ako vam prijatelj također nije zaljubljenik koji ode autom u Leipzig po gose).

Pivsko istraživanje ovdje ne staje. Još je stilova i krajeva u igri, ali o njima u nekom od drugih tekstova. Krenite na put, udružite snage i zajedno uživajte u punoj čaroliji pivskih trenutaka koji su slatki, gorki, kiseli, slani, puni, prazni, hladni i topli… kako život vrti, tako pive na njega odgovaraju.

Kada možete vidjeti pijanog Škota u vlasništvu krave? Odgovor: Nikad! To je protuzakonito.

To nije jedino bizarno zakonsko ograničenje za ispijanje piva na svijetu. Evo još nekoliko najčudnijih zakona vezanih uz omiljeni napitak od hmelja.

Nigerija
U Nigeriji je zabranjen uvoz piva, kao i njegova proizvodnja. Ali ako ga negdje ipak nađete ili kupite, možete ga slobodno popiti, ali samo ako ste stariji od 18 godina.

Nebraska
U ovoj američkoj državi važi nekoliko neobjašnjivih zakona vezanih za pivo, između ostalog i taj da je nelegalno prodavati pivo na privatnom posjedu, ako pritom ne pripremate lonac variva.

Zakonodavac nije precizirao mora li to biti svježa priprema ili smijete samo podgrijati ručak od prethodnog dana.

Aljaska i Ohio
Na Aljasci je zabranjeno davati pivo losu, vjerojatno zato što ne podnose alkohol. Međutim, u Ohiju je sasvim u redu podijeliti pivo s ribom, pod uvjetom da je ne napijete.

Iowa
Planirate li sa suprugom u krevetu popiti pivo kako biste se opustili, vodite računa da ne popijete više od tri gutljaja, jer vam u suprotnom prijeti novčana kazna.

Rusija
Do prije nekoliko godina, pivo se nije smatralo alkoholnim pićem u Rusiji, budući da je postotak alkohola u piću bio manji od 10 posto. Bilo je prehrambeni proizvod i moglo se prodavati u svako doba dana i piti u javnosti. Iako su posljednjih godina zakoni stroži, zabrana konzumiranja i prodaje alkohola osobama mlađim od 18 godina i dalje se vrlo rastezljivo tumači.

Škotska
U Škotskoj se svi zakoni vezani za alkohol shvaćaju vrlo ozbiljno, uključujući i onaj da pijana osoba ne može biti u vlasništvu krave.

Kanada
U regiji Saskatchewan u Kanadi zabranjeno je piti vodu uz kriglu piva, ali to ne važi za druge dijelove države.

Teksas
Svojevremeno je u Teksasu bilo protuzakonito imati enciklopediju Britannica jer se u njoj mogao naći recept za proizvodnju piva kod kuće.

Australija
U Zapadnoj Australiji na snazi je krajnje bizarni zakon: zabranjeno je na slamku piti iz limenke piva koja je smještena između ženskih grudi. Kazna za one koji se ogluše o pravilo je 1.000 australskih dolara.

via Svejed.com

Pokloniti dragoj obično pivo za Valentinovo je kao da je izvedete za godišnjicu braka na tekmu neke selske lige. Neprihvatljivo i vjerojatno se nećete dobro provesti. No, craft pivo je jedna sasvim druga priča.

Iako sam jučer pisao članak namijenjem pripadnicama nježnije spola o tome da se nije nužno previše istrošiti kako bi vaš džentlmen bio gospodski zadovoljan poklonom i istom vam mjerom vratio, ako ne i više, danas idemo malo u svijet craft piva gdje predlažem da proslavite Valentinovo kao pravi craftaši.

Pivski vodič za Valentinovo, vjerojatno prvi i, u ovom trenutku, jedini na širem području, sastoji se od dva dijela – 5 craft piva koje možete nabaviti u Pivoteci za njega, popraćeno s 5 craft piva koje također možete nabaviti u Pivoteci, ali za nju.

U čemu je razlika između piva za nju i njega? 

Recimo da su za njega extra gorke, zahmeljene, jake, dok je za njezino nježnije nepce stručni stožer Pivoteke odabrao ipak nešto nježnija piva.

Za njega

[separator type=”space”]

Jack Hammer (IPA)

IBU: 200  Alk: 7,2%  Kal: 216

[separator type=”space”]

Sierra Nevada Torpedo (IPA)

IBU: 65  Alk: 7,2%  Kal: 216

[separator type=”space”]

Fullers Imperial Stout (imperial stout)

IBU: –  Alk: 10,7%  Kal: 321

 

[separator type=”space”]

Brewdog Paradox Compass box (Imperial Stout)

IBU: – Alk: 15%  Kal: 450

[separator type=”space”]

Schlenkerla Eiche (smoked dopplebock)

IBU: 40  Alk: 8%   Kal: 240

 

Za nju

Lindemans Framboise (fruit beer)

IBU: 12  Alk: 2,5%  Kal: 75

[separator type=”space”]

Gulden Draak (belgian strong dubbel)

IBU: 25  Alk: 10,5%  Kal: 315

[separator type=”space”]

Bernard Bohemian ale (belgian strong ale)

IBU: –  Alk: 8,2%  Kal: 246

[separator type=”space”]

Delirium Tremens (belgian strong ale)

IBU: 40  Alk: 8,5%  Kal: 255

[separator type=”space”]

Baladin Leon (belgian dubbel)

IBU: 17  Alk: 9%  Kal: –