Kategorija: Znanost

HTLV-1, koji je skraćeno za Ljudsku T-staničnu leukemiju tipa 1 (Human T-cell leukemia virus Type 1), širi se mujevitom brzinom, piše Newsweek, pozivajući se na brojne medicinske izvore.

Virus je prvi put uočen prije 40 godina kada su arheolozi u Južnoj Americi otkrili mumije iz pred-kolumbovskog razdoblja. Na žalost, znanstvenici su ga tada potpuno zanemarili i nisu poduzeli ama baš nikakve zaštitne mjere kako bi zaustavili njegovo širenje.

Dr. Robert Gallo, suutemeljitelj Instituta za humanu virologiju na Sveučilištu u Marylandu, izrazio je žaljenje što u jednom jedinom prethodnom slučaju bolest uzrokovana ovim virusom nije liječena.

Virus koji se prenosi kroz nezaštićeni seks ili dojenjem, predstavlja tešku opasnost za ljude, jer može prouzročiti leukemiju i limfome, kao i bolesti koje gase živčani sustav. Osim toga, ponekad dovodi do teških oštećenja pluća i oslabljuje imunološki sustav u cjelini.

Navodno je u najvećoj zoni rizika sjeverni dio Australije, a u pojedinim zabačenim dijelovima tog kontinenta postotak zaraženih već je prešao 40%. Problemom se potrebno čim prije pozabaviti jer za ovu bolest još uvijek nema cjepiva.

https://youtu.be/cbkbSJA2Wzc

Često, međutim, otisci prstiju budu zamrljani ili skriveni, čak i kod onih koji ne nose rukavice, a DNK se ne mora otkriti. U takvim slučajevima znoj može biti itekako koristan.

Možda vam se to ne sviđa, ali svaki kvadratni centimetar naše kože sadrži 100 znojnih žlijezda. Čak i kada nije posebno vruće ljudi ostavljaju svoj znoj na svemu što dotaknu.

“Svaka od naših kožnih izlučevina je jedinstvena za nas. Poput otiska prsta”, kaže dr. Jan Halámek sa Sveučilišta Albany.

Naš znoj sadrži niz aminokiselina i metabolita. Iako je većina zajednički svim ljudima, koncentracije svake od njih variraju, tako da je uzorak vrlo poseban. U članku objavljenom u časopisu Analtycal Chemistry Halámek opisuje kako su pokušavali otkriti mogu li se koncentracije samo tri metabolita koristiti za prepoznavanje pojedinaca.

Ako vam se nije svidjela slika vašeg znoja koji ostaje posvuda iza vas, možda dalje niti ne želite čitati… ali jedan od metabolita koji je Halámek mjerio je urea, ključna komponenta urina. Druga dva bila su laktat i glutamat.

Pomoću 25 uzoraka prikupljenih iz podlaktica volontera, a još 25 umjetno proizvedenih, Halámek je pokazao da je moguće razlikovati svaki uzorak na temelju koncentracije metabolita.

Dokaz za pola minute

“Trenutno istražitelji uglavnom zanemaruju znoj na mjestina zločinima. Naš rad dokazuje da znoj može biti koristan”, kaže Halámek. “Bez dovoljno DNK dokaza, čija analiza traje danima ili tjednima, može biti teško odrediti koliko je ljudi bilo prisutno na mjestu zločina. Mi te informacije možemo brže prikupiti”.

“Analiza metabolita”, rekao je Halámek za IFLScience, “može trajati samo 30-40 sekundi”.

Još će trebati dugo vremena prije nego forenzičke ekipe dobiju ovaj alat. Halámek kaže da njegov tim sada radi na rješavanju problema “miješanih uzoraka znoja”, gdje je dvoje ili više ljudi diralo istu površinu.

S druge strane, koncentracije metabolita ne odražavaju samo gene pojedinca, poput otiska prsta. Prehrana, zdravlje ili fizička aktivnost mijenjaju koncentracije metabolita. Dakle, da bi se profil zadržao u dosjeu, kao što je to slučaj s otiscima prstiju i uzorkom DNK-a, trebao bi čitav niz uzoraka koji bi pratili kako se znoj neke osobe mijenjao vremenom.

No, na stranu taj problem, iz znoja se može otkriti nečiji spol i približna dob.

Halámek je već tražio da se prepoznavanje znoja koristi za provjeru autentičnosti kod pristupa elektroničkim uređajima. On tvrdi da bi bilo teže lažirati nečiji profil znoja nego napraviti kalup njegovih otisaka prstiju.

Takozvane “mrtve zone” su područja oceana u kojima značajno ili potpuno nedostaje kisika nužnog za život. Zbog toga nema ribe, životinje ili biljke koja može preživjeti u takvim zonama: sve što uđe u ta područja – bježi ili ugiba.

Znanstvenici su počeli otkrivati ​​ta područja još krajem 1960-ih, a do 2008. godine otkrili su oko 405 mrtvih zona. Iako se za zonu u Omanskom zaljevu zna već 50-ak godina, dugo vremena nisu mogli pratiti stanje na terenu.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]”Arapsko more je najveća i najdublja mrtva zona na svijetu, ali do sada nitko nije znao koliko je loša situacija, jer su piratstvo i sukobi na tom području previše opasni za prikupljanje podataka”, izjavio je dr. Bastien Queste UEA-in School of Environmental Sciences.[/perfectpullquote]

Sada se situacija u regiji malo smirila i znanstvenici su poslali nekoliko podvodnih dronova, koji su proučavali Zaljev i otkrili da je pad razine kisika i rast zone daleko gori nego što su očekivali.

Više manjih sada je spojeno u jednu mrtvu zonu koja se prostire na gotovo 165.000 četvornih kilometara, što je veće od, na primjer, države Floride ili Škotske. Na čitavom tom područuje su razine kisika ili izuzetno niske ili ga uopće nema.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]”Područje mrtve zone je ogromno i raste. Ocean se guši”, zaključio je dr. Queste.[/perfectpullquote]

https://youtu.be/cvIKG2FTPLA

Kako nastaju mrtve zone?

Iako takva područja “bez kisika” mogu nastati prirodno, ova u Omanskom zaljevu navjerojatnije je ljudskih ruku djelo, kažu istraživači iz američke Nacionalne uprave za oceane i atmosferu.

Mrtve zone u oceanu mogu nastati iz više razloga, ali jedan od najsnažnijih čimbenika je zagađenje hranjivim tvarima. Gnojiva koja poljoprivrednici koriste završe u oceanu zbog oborina i odvodnje vode. Tamo poremete ciklus dušika i počenu gnojiti ono što ne bi trebala – alge.

Iako bi moglo izgledati prilično bezopasno što oceanske bakterije “jedu” raspadnute alge. Međutim, ove bakterije također aktivno koriste kisik za svoje vitalne funkcije. Što je više algi, više je bakterija, a razina kisika se smanjuje sve dok ne padne na kritičnu razinu, objašnjavaju znanstvenici.

Koje su posljedice za čovječanstvo?

“Naravno da sve ribe, morske biljke i ostale životinje trebaju kisik, pa ne mogu preživjeti u mrtvim zonama. To je pravi ekološki problem, sa strašnim posljedicama za ljude kojima su oceani izvor hrane i posla”, objasnio je dr. Queste.

Doista, mnoge zemlje u regiji aktivno ribare u Omanskom i čeka ih gadno iznenađenje, ako se širenje mrtvog pojasa nastavi.

Međutim, to nije jedina prijetnja koju takve zone predstavljaju.

Uvod u još žešće klimatske promjene

Pad razina kisika u oceanu poremeti ciklus dušika, što dovodi do emisije dušičnog oksida u atmosferu, kažu znanstvenici. Ovaj je plin otprilike 300 puta potentniji od ugljičnog dioksida u smislu stvaranja učinka staklenika koji zagrijava naš planet.

Problem je u tome što efekt staklenika samo pogoršava problem.

Znanstvenici su uvjereni da se s rastom temepratura oceana njihova sposobnost zadržavanja kisika polako smanjuje, što dovodi do povećanja mrtvih zona širom svijeta. Što stvara začarani krug koji prijeti još izraženijim klimatskim promjenama i problemima u ribarstvu.

Do sada je titulu neslavnog rekorda najveće mrtve zone držao Meksički zaljev, gdje poljoprivredni otpad i kanalizacija iz američkog Srednjeg zapada dovode do sezonskog cvjetanja algi, koje su potrošile kisik na ogromnim područijma zaljeva.

“Eksperiment, proveden uz pomoć balona za velike visine, mogao bi biti veliki dokaz postojanja života izvan Zemlje, kaže ugledni astrofizičar Jayant V. Narlikar.

U govoru povodom Dana laboratorija fizike svemira na temu “Potraga za životom izvan Zemlje”, Narlikar je istaknuo da je “izvanzemaljski život moguć”.

Govoreći pred elitnom skupinom znanstvenika i istraživača u Thiruvananthapuramu na jugu Indije, Narlikar je rekao da su kroz pokuse koje je proveo ISRO otkrivene tri vrste bakterija koji do sada nisu bile poznate Zemlji.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]”Otkriće izvanzemaljskih bakterija naglašava mogućnost života izvan Zemlje i to je dobra vijest za čovječanstvo”, izjavio je profesor R.K. Chaudhury iz Indijskog instituta za astrofiziku.[/perfectpullquote]

“Izvanzemaljski život mogao bi postojati jer se osnovni elementi života mogu nalaziti na nekim nebeskim tijelima u drugim galaksijama. Uz suvremeni tehnološki napredak moći ćemo već u bliskoj budućnosti pružiti uvjerljive dokaze o životu izvan granica Zemlje”, rekao je profesor Narlikar.

Profesor Narlikar poznat je po svom radu u kozmologiji, naročito na području alternativnih modela popularnog Velikog Praska. Bivši je predsjednik Odbora za kozmologiju Međunarodne astronomske unije.

Istraživanje, objavljeno u časopisu Science, bavi se trendovima izumiranja velikih sisavaca u zadnjih 125.000 godina.

Širenje hominima unatrag nekoliko tisuća godina podudara se s izumiranjem megafaune poput mamuta i gliptodona, bića nalik pasancu, ali veličine većeg automobila, jer su takve velike životinje obično bile meta ljudi koji su tražili meso, tvrdi se u studiji.

“Postoji vrlo jasan uzorak izumiranja vrsta ‘po težini’ koji prati migraciju hominima iz Afrike”, citira Guardian glavnu autoricu studije, Felisu Smith sa Sveučilišta u New Mexicu.

U Sjevernoj Americi prosječna tjelesna masa kopnenih sisavaca je od dolaska ljudi pala s 98 kg na 7,6 kg.

Ako se takav trend nastavi, “najveći sisavac na Zemlji u nekoliko stotina godina može biti domaća krava s oko 900 kilograma”, zaključila je Smith. To bi značilo da će do tada izumirijeti slonovi, žirafe, nosorozi i vodenkonji.

Smith je istaknula da su, unatoč velikim naporima, populacije velikih kopnenih sisavaca u padu i to “opadanje je put prema izumiranju”.

Posljednji sjeverni bijeli nosorog imena Sudan uginuo je u ožujku u Keniji.