Imam prijatelje i čuvam ih kao kap vode na dlanu.
Prijateljstvo nije isto što i poznanstvo, razlikujmo. Znamo li biti prijatelji? Ako ne, naučimo se. Što je to prijatelj? Ne tražimo ništa a ne previše. Što očekujemo od prijatelja? Rame za plakanje ili savjet ili društvo za kavu ili šetnju?
Što tražimo od prijatelja, a što očekujemo?
Da li je lako biti prijatelj?
Kad smo maleni, svi u grupi vrtića su nam prijatelji, kako se starijim grupama pomičemo, tako su nabrajanja imena rjeđa, školsko zvono je često i redovno trauma svakome. Niži i viši razredi nisu bezrazložno tako zvani, kad krenemo s onim preteškim torbama, često su teže od osobe koja ju nosi, s brigom i isključivim razmišljanjima kako ćemo se igrati pod pauzom, poslije i sa kim….a još kasnije su kako u pubertet kročimo, pa nas sve one bubice počnu u glavi loviti i praviti zbrku,… to su potpuno drugačija razmišljanja i druženja. Sve se polako svodi isključivo na simpatije, ljubavi, počinju maštanja i zamišljanja. Tijelo nam počinje biti važno, izgled je broj jedan. Cipele su tijesne, rastu nam stopala, noge predebele ili tanke, krive, uvijek smo si predebeli, moramo imati što je IN po svaku cijenu, jer svi drugi imaju. Počinje šminkanje, tetovaže, bojanje kose, nokti, depilacije, odjeća must have, sve nas smeta, svi su glupi, nitko nas ne razumije osim najbolje prijateljice ili prijatelja.
Serije razgovora, okupljanja, priče, isprobavanja svega i svačega, hihotanja, ogovaranja, smijeha, donošenja odluka i povjeravanja.
Ponekad se sjetim svoga odrastanja i odrastanja svoje djece, dok promatram odnos generacija u komunikaciji, posebno mlade i roditelje kako se nose sa problemima svoje obitelji i dječjih napasti (npr. urlanje djeteta usred shoping centra dok ne dobije što hoće).
Lijepo i dobro je znati da se sve nedoumice manje-više mogu razgovorom rješavati, naravno da je važna stručna osoba kao sugovornik, ali često pomaže razgovor s prijateljima ili starijim članovima obitelji. Naše društvo se baš nije pobrinulo za pristupnost mjestima gdje bi se svi koji imaju problem obratili. Poneke udruge su krenule s sporadičnim programima, al se ne zovu udruge, već klubovi, zavodi, društva… sve ovisi o pojedincima koji rade u njima kako i koliko i kada će biti otvorenije i korisnije.
Nije mi namjera sada puno o tome lamentirati, spomenula sam jer još uvijek postoje kvalitetna i dobra mjesta za pomoć, potražiti ih treba, razgovorima se puno toga rješava. I proučavanjem i učenjem, zato čitati treba sve dostupno, baš sve, nisu uvijek samo stručne knjige te koje govore što i kako.
Nikada nisam odustajala sve dok nisam pronašla odgovore na pitanja koja su me mučila. Niz razgovora, googlanja, knjižnica, čitanje, surfanje.
Jedan profesor često izjavljuje –
Slušao sam tinejdžere od 14 godina i neke starije ljude koji su razgovarali o bliskim prijateljima, te bez obzira na godine svi oni od njih imaju tri ista očekivanja. Nekoga s kim mogu razgovarati, nekoga na koga se mogu osloniti i nekoga s kim mogu uživati. Ta očekivanja ostaju ista, no razlikuju se okolnosti u kojima se to ostvaruje.
Neminovna je činjenica da kako starimo imamo sve manje prijatelja. U ovom užurbanom životu, prepunom briga i problema, cijenimo li vrijeme provedeno s prijateljima? Pa zašto ih onda kako starimo imamo sve manje i manje?
Dovoljno je početi razmišljati, recimo, sami sebi počnimo nabrajati iskrene prijatelje u životu. Iznenađenje slijedi, dovoljni su prsti jedne ruke.
Kad smo mladi, prijatelji su naš cijeli svijet, ali, kako starimo, oni uvijek ostanu po strani. Važna životna činjenica i istina je da su nam oni potrebni u odrasloj dobi jednako kao što su nam bili potrebni u djetinjstvu. Ima li i naše ili je to isključivo naša krivica? Da li treba nešto napraviti? Imamo li mogućnost i što možemo napraviti da se to više ne događa? Naravno ako nam je stalo do nekih ljudi i smatramo da su naša prijateljstva dragocjena i važna. Kod razmišljanja tko su nam prijatelji smo vjerojatno se sjetili niza zajedničkih situacija i zašto smo se prestali družiti i viđati. Važno je shvatiti da prijateljstvo znači sloboda, ne gušenje i zahtijevanje, zanovijetanje.
Čitamo li stručnu literaturu, možemo iz niza vrlo stručnih napisa i radova pročitati i isčitati al se svodi na jedno, manje-više svi stručnjaci kažu kako su prijateljstva u hijerarhiji odnosa, na dnu. Ovisno o dobi i fazi života. Na prvom mjestu su uvijek partneri, roditelji, djeca. Prijateljstva su posebna jer, za razliku od obiteljskih veza sami biramo koga puštamo u svoj život. Ona uzrečica da rođake i familiju ne možeš birati ali prijatelje da, dolazi do izražaja. Prijateljstva se razlikuju i od drugih, možemo reći, dobrovoljnih odnosa, kao što je brak ili veza. Prijateljstva nemaju formalnu strukturu a brak i veza imaju. To pojednostavljeno znači da mogu proći mjeseci ili godine da se ne vidimo ili ne čujemo, ali prava prijateljstva na takav način ipak funkcioniraju.
Gotovo sva naučna istraživanja govore da su prijatelji ključni za našu sreću, prijateljstva se često gube, zato vodimo računa o svojim prijateljima. Nazovimo ih, posjetimo ih, pitajmo ih kako su, ali iskreno. Nažalost kako starimo, sve manje vremena imamo za prijatelje, sve više se posvećujemo poslu, vlastitoj obitelji. Jednostavno rečeno, prijateljstva se mijenjaju s godinama, intenzitet druženja, kao i sam način kuda i kamo.
Mnogi napisi psihologa i inih stručnjaka kažu kako se najveće nestajanje prijatelja događa upravo poslije vjenčanja. Zato se svadbe mogu gledati kao posljednje veliko okupljanje svih prijatelja, jer su najveće šanse da će se nakon tog dana viđanja znatno prorijediti.
Tako npr u djetinjstvu nije teško sklopiti prijateljstva, s tim da se tek u mladosti produbljuju, postaju slojevita, kompleksnija i vrlo značajna. Sve dok smo maleni i samo djeca, prijatelji su nam sva ostala i druga djeca s kojima se igramo. Pubertet nosi svoje, otkrivamo njihovu osobnost. Razmislimo i pitajmo se, što se tada događa? Upravo iz razloga što smo se i mi tada tražili sklopili smo neka prijateljstva, priznajmo, iz potrebe, jer kasnije kad smo imali izgrađeni stav o sebi i kad smo shvatili što želimo, uvidjeli smo da nam neki ljudi ipak ne leže, nisu baš ono što nam sad treba, sve je to normalno. Kada prođemo pubertet, razlozi zašto prijatelji više nisu prijatelji, su najčešće okolnosti. Kad smo odrasli, na neki način smatramo da nije uljudno zahtijevati nečije vrijeme, posebno kad znaš koliko je netko zauzet. Vrijeme prolazi, takva i mnoga druga prijateljstva blijede. Naravno da nam je kasnije žao.
I mudrost profesora –
Ono što je pomalo tužno s prijateljstvima u ranoj mladosti je da smo uz njih otkrili sebe i što želimo u životu. Oni su nam pomogli u donošenju raznih odluka, a danas za njih više nemamo vremena, čak i samci provode manje vremena s prijateljima, jer većina njihovih prijatelja ima obitelj kojoj posvećuje većinu vremena. Tek kada odemo u mirovinu, prisjećamo se svojih prijatelja i pokušavamo s njima opet ostvariti kontakt.
Svi smo svjesni da u odrasloj dobi imamo više vremena koje možemo posvetiti prijateljima, a kada dođemo u srednju dob, sve se mijenja, priznajmo, jednostavnije nam je otkazati kavu s prijateljicom nego ne otići s djetetom na igralište.
Koliko puta kažemo, kad pomislimo i sjetimo se nekog od prijatelja- ah, to divno prijateljstvo, a osmijeh nam ne silazi sa lica. Važno je da kod pojedinih prijateljstva, a to su ona prava, mogu proći mjeseci i godine da se nismo vidjeli, a kad zasjednemo, čini nam se kao da i nije bilo tog perioda ne komunikacije.
Cijeli život u raznim situacijama stječemo nove prijatelje, na različite načine sklapamo nova ali čuvajmo stara prijateljstva.
Nevjerojatno kako neki ljudi, posebno oni neovisni, kamo god pošli, sklapaju niz prijateljstava, ali ta su površna uglavnom. Dok pojedini ljudi imaju nekoliko najboljih prijatelja s kojima su ostali bliski tijekom godina. Ona su iznimno duboka, a gubitak takvog prijateljstva je izuzetno bolan. Najbolje je ostati u kontaktu sa starim prijateljima, a kako kročimo kroz život, sklapati nova prijateljstva.
Eminentni psihići kažu –
Što više ulažemo u neki odnos, manje su šanse da ćemo ga napustiti. Također, većini je važno da iz odnosa dobivaju, onoliko koliko i ulože. Ako se samo jedna strana ‘trudi’, to je prijateljstvo osuđeno na propast. Poruka na mobitelu nije dovoljna. I u slučaju da se često ne viđate, pravi prijatelji će uvijek naći vremena da vas nazovu. I to ne jednom u nekoliko mjeseci. Pravi prijatelj, će u gustom rasporedu naći vremena za vas.
Zato, treba imati uvijek na umu i održavati prijateljstva, zadržati svoje prijatelje. Ukoliko nam je stalo da obnovimo prijateljstvo, krenimo i to odmah. Ne dozvolimo da tišina predugo traje.
