Kategorija: Rekreacija

Ravno ili spušteno stopalo je deformacija koja se najčešće događa kod manje djece. Prema istraživanjima ustanovljeno je da u dobi od 3 pa do navršene 7 godine kod čak 55% djece pojavljuje se neki od oblika ravnog stopala. Kod odraslih osoba taj je postotak nešto manji i on iznosi oko 30%.

Svakako da nastajanje ove deformacije prouzrokuje ili bar doprinosi njenom razvitku, sadašnji način života. Korištenje prijevoznih sredstava dovodi do sve manjeg korištenja muskulature stopala, kako kod djece koja su u razvoju, tako i kod odraslih osoba.

Također, u današnje vrijeme vrlo rijetko se krećemo po nekakvom neravnom terenu ili bosonogi tj. bez obuće. Upravo takvo kretanje dobiva posebnu važnost zbog toga što muskulatura ne ostaje na jednom određenom slabijem nivou, već naprotiv, takvim kretanjem dolazi do jačanja mišića stopala.

Kod normalnog stopala razlikujemo dva svoda: uzdužni i poprečni. Obično najprije dolazi do popuštanja uzdužnog svoda, mada nije isključeno da dođe do popuštanja oba svoda istovremeno. Iako se svako dijete rađa s ravnim stopalima (pes planus congenitus), poznato je da se ovo ravno stopalo kao deformacija ispravlja čim dijete aktivno počne da se oslanja na svoje noge i time počne koristiti svoju vlastitu muskulaturu, koja onda postepeno dovodi do uobličavanja svoda stopala.

Na žalost, današnji način života u kojem se sve manje krećemo te sve više vremena provedemo sjedeći, kao i korištenje razne neadekvatne obuće, ali i sve češća pojava prekomjerne težine kod mnogih osoba pogoduju nastanku deformacije ravnog stopala, kako kod djece tako i kod odraslih.

Poznato je da bavljenje određenim profesijama u kojima se osobe manje kreću te više sjede ili duže vremena provedu u stojećem stavu u određenoj neadekvatnoj obući, potenciraju nastajanje ove deformacije. Kod žena, deformacija ravnog stopala se često javlja u periodu trudnoće.

Najlakši oblik ravnog stopala ili prvi stupanj u razvoju ove deformacije javlja se slabljenjem i popuštanjem mišića stopala i to prvenstveno onih koji održavaju uzdužni svod. Ovaj stupanj se najčešće pojavljuje i nazivamo ga pes valgus. Drugi stupanj u razvoju deformacije ravnog stopala nazivamo pes plano – valgus, a u kojem se pojavljuje popuštanje muskulature stopala u nešto većem obimu, i gdje dolazi do promjena i na ligamentima, a i Ahilova tetiva je nešto više iskrivljena.

Oba ova stupnja deformacije mogu se najčešće naći kod djece mlađe školske dobi, ali su česta pojava i kod omladine kao i kod starijih osoba. Treći te pogotovo četvrti stupanj deformacije stopala se rjeđe pojavljuju i njih se mora liječiti u određenim medicinskim ustanovama. Osobe kojima deformacija stopala dođe do tog stupnja često karakterizira poseban takozvani patkasti hod jer takve osobe gaze čitavom širinom stopala te uz bolove.

Liječnik će za liječenje prva dva stadija deformacije ravnog stopala svakako pripisati korištenje tj. nošenje uloška koji se stavlja u obuću, a radi poboljšanja položaja svoda stopala. Takvi ulošci se izrađuju od pogodnog materijala, najčešće od mekanije plastične mase ili tvrđe spužvaste mase te u kombinaciji s kožom. Svakako da osobe koje imaju deformaciju stopala trebaju nositi uloške, ali sami ulošci bez aktivnih vježbi kojima se razvijaju mišići stopala neće dati željene rezultate. Najefikasnija je zajednička primjena uložaka i potrebnih vježbi za jačanje mišića stopala, jer će ulošci u toj situaciji imati zadatak da očuvaju ono stanje koje je postignuto vježbanjem.

Vježbe za otklanjanje ravnog stopala

Mnoge osobe koje imaju deformaciju ravnog stopala ne shvaćaju važnost vježbanja određenih mišića stopala u svrhu da ojačaju mišiće stopala i time učvrste svod stopala. Često se misli da je dovoljno to što osoba s deformacijom stopala nosi uloške i da je s time riješila problem ravnog stopala. Na žalost, takvo mišljenje je velika zabluda. Također, velika je pogreška i ako se forsira nošenje tih uložaka bez postepenog navikavanja, pogotovo kod manje djece.

Često ljudi ne shvaćaju veličinu problema ravnog stopala kao i posljedice koje nastaju zbog deformacije stopala. Osobe koje imaju deformaciju ravnog stopala imaju nepravilan hod, a time imaju i češće bolove u stopalima, potkoljenicama, ali i u koljenima. Takve osobe imaju i lošiju cirkulaciju, kao i češće bolove u mišićima. Često imaju bolove u predjelu kukova, u donjem dijelu leđa, ali i u vratnim mišićima zbog čega imaju i češće glavobolje, a sve zbog lošeg hodanja. Također, takve su osobe sklonije deformaciji kičmenog stupa i imaju lošije držanje tijela te često imaju neku od deformacija kralježnice kao na primjer – scoliosis, lordosis ili kyphosis. Ponekad takve osobe čak imaju i blago spušteno jedno rame, a time i vidno lošije držanje tijela.

Liječnik će svakako preporučiti osobama koje imaju deformaciju ravnog stopala da što češće hodaju bosi i po mogućnosti po neravnom terenu, jer se upravo tako aktiviraju mišići svoda stopala. Također, to vrlo dobro može poslužiti i u preventivne svrhe kod sve djece, bez obzira imaju li izraženo ravno stopalo ili ne. Upravo iz tog razloga bavljenje određenim borilačkim vještinama pogoduje u otklanjanju deformacije ravnog stopala.

Osobe koje vježbaju određene borilačke vještine kao što su na primjer: judo, karate, aikido, ju-jutsu, tae kwon do, kick-boxing, muay- thai, kung fu, hapkido, MMA, grappling, sambo, Capoeira kao i neke druge borilačke vještine ili yogu, za vrijeme vježbanja su učestalo bosi. Upravo takav način vježbanja pogoduje osobama s deformacijom ravnog stopala.

Učestalo hodanje bosim nogama, a u kombinaciji s raznim vježbama koje se izvode na treninzima pogoduje jačanju mišića svoda stopala. Također, čestim izvođenjem raznih nožnih udaraca kao na primjer u vještinama karate ili tae kwon do, vježbajući udarce poput basic front kick (mae-geri, ap-chagi), side kick (yoko-geri, yop-chagi) ili front hook kick (mawashi-geri, dolyo-chagi) kao i drugim nožnim udarcima, vježbač jača mišiće stopala. Svaki od tih različitih nožnih udaraca zahtijeva od vježbača da stopalo postavi u točno određeni položaj, a s obzirom na udarnu površinu tj. na površinu stopala kojom će vježbač zadati udarac kod tog pojedinog udarca nogom.

Tako na primjer, za prije navedene udarce nazivi za površinu stopala kojom se udara u protivnika pri njihovom izvođenju su chusoku (apkumchi), sokuto (balkal) i haisoku (baldung). Kod izvođenja svakog od tih udaraca, vježbač mora postaviti stopalo na točno određeni način tj. u određeni položaj, a time jača i razvija mišiće stopala koji pogoduju otklanjanju deformacije ravnog stopala. Kao primjer navedene su samo dvije vještine i svega tri nožna udarca, dakako da borilačkih vještina ima mnogo više i u njima se vježba te izvodi mnoštvo različitih nožnih udaraca.

Vježbanjem svakog pojedinog udarca (postavljajući prste stopala kao i samo stopalo u određeni položaj) vježbač tako ujedno i jača muskulaturu stopala.

Iako je i to korisno, ali hodajući bosonogi po dvorani u kojoj je pod ravan ili je postavljena strunjača (tatami), vježbači će osjetiti kao blagu podlogu. Tek kada vježbači bosonogi izađu vježbati u dvorište svoga kluba (borilačke škole ili centra), osjetit će na stopalima pravu razliku i aktiviranje tj. zatezanje određenih mišića stopala koji pogoduju u otklanjanju deformacije ravnog stopala.

Mnogi instruktori različitih borilačkih vještina izvode vježbanje u prirodi, te inzistiraju da su vježbači bosi. Tako se često može vidjeti mnoge vježbače različitih borilačkih vještina kako bosonogi vježbaju u obližnjem parku, na obližnjem parkiralištu, uz obalu rijeke ili na morskoj obali, u šumi ili na nekoj planini, mnogi od njih vježbaju u ljetnim mjesecima uz more na pješčanoj plaži, ali i po snijegu u zimskom periodu.

Mnogi stariji majstori različitih borilačkih vještina upravo potenciraju što češće vježbanje sa svojim učenicima na otvorenom i obavezno bosonogi. Oni su takav način trenažnog procesa tj. takav način treniranja naučili i naslijedili od svojih učitelja. Na žalost, u današnje vrijeme neki mlađi instruktori takav način treniranja smatraju zastarjelim i nepotrebnim. Smatraju da u današnjem treningu nema potrebe za nečim takvim. Kod većine njih prevladava mišljenje da su takvi vježbači koji su izvedeni bosonogi na vježbanje, a pogotovo na neki neravan teren ili po zimi, odvedeni s osnovnim razlogom da očvrsnu.

Bolje rečeno mnogi od njih smatraju da se tu radi o nepotrebnom fanatizmu tih starijih majstora i njihovoj osnovnoj želji da se očvrsne organizam vježbača kao i u njihovoj želji da se takvim vježbanjem udarna površina stopala ojača i postane grublja. Svakako da bismo to mogli navesti kao jedan od razloga bosonogog vježbanja u prirodi, ali ne i jedini. Na žalost, danas će mlađi instruktori borilačkih vještina rjeđe navesti jačanje mišića stopala i otklanjanje tegoba deformacije ravnog stopala kao prvi razlog takvog vježbanja u prirodi. Očito je da su stari majstori borilačkih vještina znali mnogo o ljudskom tijelu, kao i o važnosti jačanja muskulature stopala.

U novije vrijeme u dvoranama za vježbanje ima mnoštvo različitih rekvizita, tako da djeca često bosonoga skakuću po strunjačama ili hodaju po ljestvama, raznim manjim klupicama, vrećama za udaranje ili slično. Instruktori često djeci osmišljavaju i razne igre kako bi im na treningu bilo zanimljivije pa i zabavnije, mnoge od tih igri vrlo su pogodne jer iziskuju mnogo kretanja tj. trčanja te skokova a što sve pogoduje jačanju muskulature stopala.

Vrlo često instruktori osmišljavaju i vježbe u kojima djeca moraju hodati na prstima ili po petama. Ponekad djeca nesvjesno i sama izaberu neku od igri koja pogoduje razvoju pojedinih mišića nogu i stopala, kao na primjer razni skokovi ili preskoci preko nekih prepreka. Djeca se ponekad znaju i igrati s pojasom, tako da ga vežu oko nogu tj. oko stopala vukući njime jedni druge, često igraju razne igre hodajući na prstima, kao i podižući neke manje predmete prstima nogu, mnoge od tih igri pogoduju razvoju mišića stopala.

Odraslim osobama koje imaju deformaciju ravnog stopala te nemaju vremena a niti naviku da često hodaju bosi, upravo pogoduje vježbanje neke od borilačkih vještina. Takve će osobe vježbajući ojačati muskulaturu stopala i uvelike ublažiti postojeće tegobe. Jačanje muskulature stopala i otklanjanje deformacije ravnog stopala je dugotrajan proces za koji osoba treba imati strpljenja kao i volju za vježbanjem.

Nikako ne treba odustati od vježbanja, jer iako neki liječnici govore da se kod odraslih stanje može samo malo ublažiti, u praksi stvari stoje drugačije. Iako će trebati duže vrijeme, a što opet ovisi o stupnju deformacije, stanje se kod vježbača s deformacijom stopala može uvelike popraviti na bolje. U praksi se je pokazalo da se stanje kod mnogih vježbača uvelike poboljšalo.

Mnoge su osobe kod kojih je došlo do znatnijeg poboljšanja stopala vježbale jogu, a znatnije poboljšanje je ustanovljeno i kod osoba koje su vježbale neku od istočnjačkih borilačkih vještina. Učestalo bosonogo hodanje, kao i vježbanje nožnih udaraca pri čemu se izdižu ili savijaju nožni prsti, kao i često balansiranje tijela na stopalu (podizanje tijela na prste), kao na primjer kod pojedinih bacanja u judu, jača muskulaturu stopala.

Drevne tehnike liječenja raznih tegoba masažom stopala

Prvi podaci o masaži stopala kao i liječenju određenih zdravstvenih tegoba pritiskom na određena područja na stopalu pronađeni su u Aziji (Kina, Indija) i sežu u period i do 3000 godina p.n.e. Drevni narodi poput starih Egipćana, Perzijanaca, Asiraca, kao i stari Grci i Rimljani poznavali su razne tehnike masaže stopala. Poznat je zapis faraonskog liječnika Ankhamora iz 2330. godine p.n.e. o masaži stopala. Također, o masaži stopala pisao je i poznati Grčki liječnik Hipokrat (460. – 377. prije nove ere), kao i poznati arapski liječnik i filozof Avicena (979. -1037.).

U novije vrijeme svakako treba spomenuti poznatog američkog znanstvenika William H. Fitzgerald (1872. – 1942.) koji se je bavio proučavanjem drevne metode liječenja određenim pritiskom i masažom stopala, a kojom su se služili američki domoroci kako u sjevernoj tako i Južnoj Americi. Interesantno je da su gotovo iste metode masaže kao i liječenja pritiskom bile upotrebljavane u staroj Kini, Indiji, u starom Japanu, kao i kod drevnih američkih domorodaca. U Japanu je tako poznata shiatsu (shiatzu) masaža – masaža pritiskom na određene dijelove stopala (shi – prst, atzu – pritisak).

U Indiji je poznata ayurveda masaža, kao i posebna masaža stopala padabhyanga, dok je američki znanstvenik Fitzgerald svoju metodu liječenja masažom tj. određenim pritiscima na dijelove stopala nazvao reflexology.

Očito je da su drevni liječnici znali za korisnost dobro razvijenih mišića stopala kao i za važnost ispravnog izgleda stopala. Njima je bio poznat i podatak da se stopalo sastoji od 26 manjih kostiju spojenih s 33 zgloba, te mnoštva mišića, ligamenata i tetiva koje ih povezuju. Također, na stopalima se nalazi i oko sedam tisuća živčanih završetaka povezanih sa svim dijelovima tijela.

Sve prije navedene činjenice zasigurno su poznavali i drevni majstori raznih borilačkih vještina koji su dobro poznavali anatomiju čovjeka kao i načine liječenja, ali i razne masaže, pa tako i masaže putem pritiska na određene dijelove stopala.

Stručnjaci Kineskih borilačkih vještina slažu se u tome da je poznavanje masaže i vještina njenog korištenja u Kini, stara kao i kineske borilačke vještine. Kolika je važnost dana masaži pritiskom na pojedine dijelove stopala govori i podatak da se središnja točka na stopalu,a koja se smatra ključnom za oporavak nakon napora, u Japanu naziva – KI (inner energy – unutrašnja energija).

Očito je da su stari majstori borilačkih vještina znali mnogo o ljudskom tijelu, kao i o važnosti jačanja muskulature stopala.

Najveći maneken među nogometašima Cristiano Ronaldo posebnu pažnju pridaje svakom svom javnom nastupu, bio on na nogometnom terenu bilo izvan njega.

Osim make-upa Ronaldo, uvjereni smo sigurno, poklanja znatnu pažnju i svojim proslavama gola, a onu njegovu najpoznatiju, onu kada ga šakama zakuca, nožice postavi u raskorak te iz sveg glasa zaurla poput pavijana u orgazmu nepoznati netko odlučio je iskoristiti za urnebesan video.

Ah ti interneti. Pogledajte.

https://www.facebook.com/Radost.Todorova.Official/videos/1260958690582458/

 

Nije baš bajno ni kada je Ronaldo ljut.

https://www.facebook.com/dreamteamfc/videos/1218028864882702/

Vještina borbe štapom kao priručnim predmetom ima korijenje u prapovijesti čovječanstva. Štap je imao prednost nad kamenom jer se njime moglo poslužiti kako za udaranje tako i za bacanje. U mnogim zemljama svijeta, spominjući borilačke vještine, redovito se spominju i borci vješti u borbi sa štapom (Indija, Kina, Japan, Korea, Europa, Amerika, Novi Zeland i drugi).

Kratki štap kao priručni predmet koristio se od prapovijesti čovječanstva kao jedno od čovjekovih prvih priručnih sredstava za samoobranu, u početku od raznih životinja, a kasnije i za obranu od raznih napadača. S obzirom na njegovu dužinu imao je svoje prednosti pred upotrebom dugog štapa, prvenstveno iz razloga jer ga je bilo lakše nositi kao i služiti se njime. Kratkim štapom kao sredstvom samoobrane koristili su se ljudi doslovno u svim zemljama svijeta.

Glavna prednost štapa u odnosu na druga oruđa bila je u jednostavnom rukovanju, brzoj primjeni istog u obrani od jednog ili više napadača, držanja protivnika na određenoj distanci, kao i lakoj adaptaciji iz oruđa u oružje.

Iako je vještina borenja štapom bila poznata širom svijeta, kao borilačka vještina a koja ima i svoj naziv, opstala je i ostavila svoje korijene u svega nekoliko zemalja svijeta.

Tako primjera radi i u feudalnoj Engleskoj spretnost u rukovanju kratkim štapom također se držala sastavnim dijelom obrazovanja mladog čovjeka. Negdje u vrijeme vojnih pohoda Karla Velikog (768. -814. ) u Europi seljaci su često koristili štap kao sredstvo za samoobranu. U drevnoj Grčkoj i Italiji borbe štapovima bile su više zastupljene kod pastira, iako su se još i stari Rimljani služili štapovima u borbi, sama vještina borbe štapom u narodu nije zaživjela.

Borba štapom kao sredstvom za obranu od napadača počinje se pojavljivati u većem dijelu Europe negdje od vremena nakon 1096. godine, kada započinju prvi križarski pohodi (prvi križarski rat).

Također, nekako u isto to vrijeme u Engleskoj se počinju spominjati borbe štapom, tako da iz toga vremena potječe i legenda o borbi štapom između Robin Hooda (Longsdale) i Little Johna (vještina naziva – singlestick).

U 16. i 17. stoljeću dvoboji (borbe s mačem) kao način rješavanja sukoba bili su vrlo česti u Italiji, Njemačkoj i Engleskoj. Ipak zemlja u kojoj je bilo najviše dvoboja je zasigurno Francuska.

Povjesničari govore da je u dvobojima u Francuskoj od godine 1589. pa do 1607. godine poginulo više od 4 000 ljudi, uglavnom iz oficirsko – aristokratskih krugova.

Već je i tada bilo mnogo oficira koji su se koristili štapom kao sredstvom za samoobranu.

Iako je štap kao sredstvo samoobrane poznat još od antičkih vremena tek negdje od 1700. godine počinje se širiti Europom (vještina je bila najcjenjenija u Engleskoj) kao borilačka vještina i počinje biti prihvaćen kao sredstvo samoobrane i to ne samo kod seljaka nego i u plemstvu.

Tako je europsko plemstvo u Engleskoj, Francuskoj i Švicarskoj, a nešto kasnije i u drugim dijelovima Europe kao na primjer Italiji, Španjolskoj i Portugalu, a nešto rjeđe u Njemačkoj, Skandinaviji te Rusiji, koristilo štap kao priručno sredstvo za samoobranu.

Borba štapom u Irskoj zove – bataireacht, dok se slična borba štapom u Španjolskoj zove – juego del palo, u Portugalu- jogu do pau, a u Venezueli – juego dell garotte. Također su poznate i borbe štapom u Engleskoj – singlestick (cudgels) kao i vještina iz Berkshirea – quarterstaff.

Štap je postepeno tijekom vremena iz prvobitne svrhe i namjene samoobrane od eventualnog napadača, postao, možemo gotovo reći dio nošnje tadašnjeg plemstva, a nošenje štapa postaje gospodski (walking sticks). Običaj nošenja štapa, a kao određeni nadomjestak maču, zadržao se je u plemstvu pojedinih zemalja Europe sve do sredine 19. stoljeća, a u nekim zemljama kao na primjer u Engleskoj i Francuskoj i do početka 20. stoljeća.

Nošenje štapa bilo je također u modi i u nekim kolonijalnim državama kao na primjer u Americi (Kanada, Meksiko, Brazil i drugi). Iako su se mnogi plemići i gospoda toga vremena služili štapom u svrhu samoobrane, sama vještina borbe, kao dio nacionalne i tradicionalne vještine održala se do danas u svega nekoliko zemalja, a i to u prilično modificiranom i izmijenjenom obliku.

Tako na primjer u Engleskoj oko 1850. godine, vještina borbe štapom nazivala se cudgelling, kao i back swording ili najčešće singlestick.

Ta vještina borenja bila je uglavnom kao nadopuna i na neki način protuteža tadašnjem šaketanju tj. boksu. Sama vještina borbe štapom u narodu nije zaživjela i kasnije se vježbala uglavnom samo u policiji. U Engleskoj, vještina borbe štapom u to se je vrijeme (oko 1900. godine) vježbala u nekim boksačkim klubovima ili kao dio obuke iz samoobrane (bartitsu), da bi s vremenom malo po malo pala u zaborav.

U Francuskoj oko 1800. godine, sa začetkom boraca vještine – savate (francuski boks), ponovno se započinje vježbati i vještina borbe kraćim štapom koju su Francuzi nazvali – la canne, a nešto stariju i drugačiju vještinu borbe štapom (duži štap) nazvali su – le batton.

Vještinu borbe kraćim štapom – la canne, osmislili su francuski oficiri i plemići (u 18. stoljeću) koji su prvi i započeli tu vještinu koristiti u samoobrani. Štap je bio nadomjestak za mač, a sama vještina je bila slična mačevanju.

Za razliku od vještine la canne, vještina borbe dužim štapom le batton potječe od seljaka (prvi su se tom vještinom služili seljaci pastiri, a istu vještinu u 17. stoljeću počinju primjenjivati u samoobrani i razni građani u mnogim gradovima Francuske).

Od godine 1817., kada je po prvi puta izvedena javna demonstracija vještine la canne u kazalištu Ville Lumière (Paris), vještina se započinje vježbati i u francuskoj policiji u gradovima Toulouseu i Parisu. U Parisu je policiju podučavao izvjesni majstor E. Vidoca.

Prvu knjigu o vještini la canne napisao je izvjesni J. Le Boucher pod nazivom “Loze di Toulouse” 1850. godine. Kasnije su mnogi majstori iz borilačke vještine savate (francuski boks) upotpunili i sistematizirali vještinu borbe štapom – la canne.

Među prvim majstorima koji su propagirali vještinu borbe štapom bili su E. Larribeau i C. Lecour.

Godine 1845., Charles Lecour (1808. -1894.) je također napisao i prvi priručnik o savateu (prva pravila), u kojem prikazuje i 180 zahvata tj. tehnika iz vještine la canne. Nešto kasnije poznati promicatelji vještine la canne bili su francuski majstori G. Parvigneron i J. Charlemont, koji je ujedno bio i promicatelj francuskog boksa. U Francuskoj, u periodu oko 1850. godine, stoji podatak da je bilo i do 250 učitelja vještine borbe štapom. Majstor savatea Joseph Charlemont svoje je znanje prenio na svog sina, kasnije poznatog majstora savatea, ali i vještine la canne
Charles Charlemonta.

Svakako treba spomenuti i poznate majstore savatea, ali i vještine la canne, koji se godine 1838. posebno ističu svojim znanjem, a to su majstori Owen Swift i Jack Adams. Također jedan od vodećih majstora toga vremena kako iz savatea tako i u znanju vještine la canne bio je Michel Casseux (1794. –1869.).

Majstori vještine savate, za vještinu la canne ponekad su koristili i naziv – canne chausson.

Kasnijih godina, jedan od promicatelja vještine la canne bio je i Švicarac (rođen u Francuskoj) Pierre Vigny (Paris 1866. – Geneva 1917.), koji je u Londonu od 1901. do 1904. godine podučavao bartitsu. Na žalost, Vigny je vještinu la canne prilično izmijenio i modificirao, tako da je u tehniku izvođenja pojedinih pokreta dodao i neke elemente iz Engleske vještine quarterstaff, kao i neke zahvate iz tehnika vještine samoobrane bartitsu (Bartitsu – kreirao E. W. Barton-Wright).

Majstor vještine savate Charles Charlemont (1862. -1944.) jedan je od najzaslužnijih, da je savate, a s time i vještina la canne predstavljena 1924. godine na olimpijskim igrama u Parisu. Godine 1920. Engleski oficir Henry G. Lang, podučava u Indiji, određene elemente borbe štapom la canne, ali nažalost i on s primjesom varijante vještine bartitsu.

Godine 1940. izvjesni majstor Charles Yerkov započinje podučavati vještinu la canne u Americi. Svakako treba spomenuti i poznatog majstora iz tog vremena Rogera La Fonda, koji je podučavao vještinu u Francuskoj. Nažalost, već u tom periodu oko 1924. pa do 1950. godine vještina se polako počinje zapostavljati, a broj vježbača se drastično smanjuje.

Neki malobrojni preostali majstori vještine u želji da spase vještinu i sačuvaju znanje borbe štapom, nehotice ili hotimično, pomiješali su različite tehnike iz vještine le batton i pripojili ih tehnikama vještine la canne. Takva se vještina, a koja je već bila prilično zaboravljena i zapostavljena, polako ponovno obnavlja od godine 1950. pa do 1970. godine. Borilačku vještinu la canne, svijetu je ponovno na neki način otkrio godine 1975. majstor Maurice Sarry (1935. -1994.).

Nažalost, i on je prihvatio pogrešku od prijašnjih majstora i ostavio je određenu tehniku iz vještina le batton i bartitsu (quarterstaff) pomiješanu s tehnikom iz vještine la canne (ta tehnika zasigurno nije posve autentična staroj vještini la canne, a ta pogreška na žalost nikada nije u potpunosti ispravljena). Također, vještini samoobrane (osnovna svrha), dao je novi sportski karakter.

Štap koji se koristi u vještini la canne dugačak je od 85 cm pa najviše do 105 cm (vrlo rijetko su neki majstori koristili štap dužine od 80 cm ili dužine od 110 cm). U pravilu najbolja dužina štapa je 95 cm.

Težina štapa bila je od 150 do 300 grama, a njegova je težina ovisila o materijalu od kojeg je bio izrađen. Štap je morao biti izrađen od kvalitetnog drveta, čvrstog i otpornog na udarce (od paljene bukovine, hrasta ili kestena). Često se je drvo i posebno sušilo kako bi dobilo dodatnu snagu i izdržljivost. Drška (rukohvat) je uglavnom bila u obliku kugle (barokni štap), koja je često bila od metala, srebra, slonovače ili nekog dragog kamena, te posebno i znalački obrađena i ukrašena.

Drška je uglavnom bila pričvršćena mjedenim (ili od nikla) prstenom sastavljenim vijkom za drvo. Ponekad se drška (rukohvat) izrađivala i u drugim oblicima, kao npr. u obliku patke (guske), u obliku svojevrsnog čekića ili u obliku neke životinje (lav, pas, konj, zmija, orao i dr.) pa čak i u obliku đavola.

Ljudska mašta u izradi štapa bila je i ostala zadivljujuća.

Štap koji se koristi u vještini le batton dugačak je od 140 cm pa do čak 170 cm (vrlo rijetko je neki majstor koristio duži štap, a i tada ne duži od 180 cm). Težina štapa iznosila je najviše do 400 grama. Najčešće je težina iznosila između 300 i 350 grama. Štap je morao biti izrađen od kvalitetnog drveta, čvrstog i otpornog na udarce, ali i lagan.

Uglavnom, gotovo sve tehnike borbe štapom le batton izvodile su se tako da se štap cijelo vrijeme držao s dvije ruke.

Sama tehnika je vrlo slična tehnici borbe štapom u Španjolskoj, Portugalu, Venezueli, ali i nekim Afričkim zemljama (tehnika borbe s dužim štapom, u kojoj se štap drži s dvije ruke).

Neki autori raznih članaka o vještini la canne kao i poneki majstori tvrde da se osnovna tehnika borbe štapom la canne sastoji od svega 6 tehnika koje se međusobno kombiniraju.

Takva tvrdnja nije u potpunosti točna pa niti istinita (nedostaju neke stare tehnike mačevanja).

Tehnika borbe štapom la canne je jedinstvena u svijetu, a majstor vještine la canne mora dobro poznavati i tehniku mačevanja, pogotovo tehniku mačevanja discipline – foil.

Također, određena tehnika la canne slična je tehnici mačevanja s mačem naziva – rapier (dug i šiljasti mač), tehnika poznata kao rapier – sword style.

Majstor vještine la canne koristi se starom tehnikom mačevanja, koja se više u današnjem modernom mačevanju uglavnom ne koristi. To ne znači da je takva tehnika pogrešna, loša ili beskorisna u samoobrani.

Dapače ta tehnika ima stoljetnu tradiciju i oprobana je bezbrojno puta i u raznim situacijama.Vještine, savate i la canne osmišljene su isključivo za samoobranu.

Vještina la canne danas ima i svoj sportski karakter, pa se u mnogim zemljama svijeta organiziraju takmičenja u borbi štapom. Takmičar ima za cilj zadati dva udarca a koja protivnik neće moći obraniti.

Naziv za tu vještinu je – canne de combat. Danas se u toj sportskoj vještini izvodi prilično iskrivljena tehnika la canne (atraktivna i moderna tehnika s mnogo skokova).

Svejedno, onaj koga zanima borba štapom može se baviti tim nadasve interesantnim sportom. Danas sportaši la canne uglavnom ne poznaju tehniku vještine savate.

Interesantno je da danas ima poznavaoca borilačke vještine la cane više u drugim državama širom svijeta nego u samoj Francuskoj. Stručnjaka ili onih koji se smatraju stručnjacima, tako ima u Portugalu, Italiji, Švicarskoj, Belgiji, ali i u Kanadi, Libanonu, Senegalu, Mauricijusu.

Također, dobrih poznavaoca vještine borbe štapom la canne ima i u Australiji i Americi.

Nažalost, tehnika koju izvode je vrlo diskutabilna, već od samog pozdrava protivniku, pa do zauzimanja početnog stava. I određena tehnika u borbi štapom kako u napadu tako i u obrani nije autentična vještini la canne (njihova je tehnika moderna s mnogo skokova).

I sami štapovi koji se danas koriste su vrlo različiti, neki su previše dugi, neki su u gornjem dijelu zaobljeni (takozvani pastirski ili kukasti štapovi), a neki štapovi uopće nemaju dršku (rukohvat) koja odgovara štapu za vještinu la canne.

Neki praktikanti izvode vještinu le batton, a uvjeravaju nas da je to ista vještina kao la canne.

Neki čak izvode i vještinu le batton s dva štapa, a govore o vještini la canne (što nema smisla).

Neki praktikanti vještine, ponekad vrte štap oko ruke kao da su cirkusanti ili mažoretkinje, to zasigurno nije vještina la canne. Neki ne poznaju ni osnovne tehnike iz mačevanja ni savatea.

Danas se jedni od najkvalitetnijih štapova u svijetu izrađuju u Njemačkoj, a jedno od najkvalitetnijih drva za izradu štapa je američki orah (paljeni orah, koji je posebno sušen).

Štap izrađen od američkog oraha je otporniji na vibracije i mnogo je čvršći od ostalih.

Neki majstori traže unikatne štapove, a neki imaju u unutrašnjosti štapa metalnu oštricu (mač).

Bez obzira na mnoge različitosti u izvođenju tehnike u vještini borbe štapom la canne, sama vještina je i danas za mnoge vježbače vrlo privlačna, a njihov broj se iz dana u dan povećava.

Među mnoštvom vježbača naći će se i oni koji će staru vještinu borbe štapom la canne, ponovno otkriti široj javnosti (le secret “La Rose couvert” – Maurice Sarry).

Također, i samoj vještini ponovno vratiti stari sjaj i ugled, a koji ona zasigurno zaslužuje u svijetu borilačkih vještina.

I na kraju, umjesto završetka:

EN GARDE – SALUT DES ARMES – BALESTRA – FLECHE – PASSATA – TOUCHE

Iako mu službeni dokumenti govore da ima 71 godinu, Sylvester Stallone nikako to ne smatra nekom preprekom da odradi nekoliko pull-upova otežanih utegom od 45 kilograma oko nogu.

Naravnom pritom bude i duhovit izrekom “Star si onoliko kako se ti i tvoji zglobovi osjećate.”

Ove godine naime kreće snimanje filma Creed II u kojem će jednu od glavnih uloga imati i Sly stoga nam nije čudno da je prijeko potrebno da se ovaj, slobodno kažemo, djedica malo vrati u stare dane te krene s vježbanjem na kojem bi mu zavidio i Rocky Balboa.

https://www.instagram.com/p/BgRXatGj4YD/

No, nije on jedini djedica koji se opasno primio vježbanja. Dolph Lundgren, sada 60-godišnjak, koji se u Creed II vraća kao poznati Ivan Drago također se primio posla, a nedavno je objavio i 6 minutnu montažu svojih priprema za nadolazeće snimanje.

https://youtu.be/f0AIA6-TYmY

Uglavnom, Sly koji je nedavno morao objašnjavati da ipak nije umro, a kako su krenuli tračevi, ne mora se pripremati samo za Creed II. Ovog ljeta kreće snimanje i četvrtog nastavka Expendables, koji sve više izgleda kao okupljalište nabildane holivudske gerijatrije.

Šalimo se gospodo, svi mi koji smo odrasli uz filmove ove ekipe smatramo da će isti poživjeti vječno.

Vještinu samoobrane – Bartitsu osmislio je engleski željeznički inženjer Edward William Barton – Wright u Londonu 1898 godine. Vještina je vrlo brzo postala iznimno popularna u ondašnjoj Engleskoj te je čak nekoliko godina bila vodeća i najpopularnija vještina samoobrane kako među gospodom (u plemstvu), tako i među građanstvom onoga doba.

Njen tvorac Edward William Barton – Wright je sa svojim inovativnim idejama o načinima vježbanja različitih borilačkih vještina, kao i po svom znanju samoobrane, bio daleko ispred svoga vremena.

Edward William Barton – Wright

Edward William Wright je rođen 8. studenog 1860. godine u Indiji, u mjestu Bangalore, kao treće od šestoro djece željezničkog inženjera Williama Barton Wrighta i njegove žene Jane (zvane Jessie).

Nakon njihova povratka u Englesku, početkom 1880. godine Edward je započeo sa svojim školovanjem, da bi se kasnije školovao u Francuskoj i Njemačkoj.

Sljedeći očevu tradiciju, Edward započinje raditi najprije kao željeznički radnik, da bi kasnije napredovao u zvanje civilnog inženjera te nadglednika radova na izgradnji željeznice.

Radio je kao inženjer za željezničku i minersku kompaniju u mnogim različitim zemljama svijeta, kao na primjer u Egiptu, Portugalu, Maleziji, Singapuru i Japanu. Godine 1892. Edward preuzima puno očevo prezime i naziva se Edward William Barton – Wright.

Edward je bio izrazito visok te snažan muškarac, kao i veliki ljubitelj različitih borilačkih vještina. Tako je Edward već od svoje rane mladosti, za čitavo vrijeme svoga školovanja, vježbao razne borilačke vještine kako u Engleskoj (hrvanje i boks), tako i u Francuskoj (francuski boks, kao i vještinu la cane i mačevanje) i Njemačkoj (mačevanje i hrvanje).

Godine 1895., radeći u Japanu kao željeznički inženjer bio je neko vrijeme stacioniran u mjestu Kobe, gdje je kao zaljubljenik u borilačke vještine započeo vježbati vještinu Shinden – Fudo Ryu ju-jitsu. Nešto kasnije, Edward je počeo vježbati i s profesorom Jigoro Kanom, osnivačem modernog Juda i utemeljiteljem vještine – Kodokan Judo.

Godine 1898., Edward William Barton –Wright, nakon što je proveo nešto više od tri godine radeći u Japanu i vježbajući borilačke vještine, vraća se u Englesku. Vrativši se u Englesku, Edvard je osmislio “New Art of Self Defence” (novu vještinu samoobrane), te je postepeno i započeo s obukom zainteresiranog stanovništva Londona. Edward je naglašavao da će im predstaviti novi stil samoobrane, čije su tehnike po njegovom mišljenju iznimno učinkovite kod brze i samouvjerene osobe.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”E. W. Barton – Wright (1899 – Pearson’s magazine)” link=”” color=”” class=”” size=””]I have introduced a new style of self – defence, which can be very terrible in the hands of a quick and confident exponent.[/perfectpullquote]

Za svoju novu vještinu, E.W. Barton – Wright je izabrao najbolje i najučinkovitije elemente samoobrane od mnogih borilačkih vještina koje je vježbao i uklopio ih u jednu jedinstvenu cjelinu, te tako osmislio novu vještinu samoobrane koju je nazvao – BARTITSU.

E.W.Barton – Wright je definirao svoju vještinu Bartitsu kao – učinkovitu vještinu samoobrane u svim uvjetima. Sam naziv vještine Bartitsu kreirao je kombinirajući i povezujući svoje prezime i vještinu ju- jitsu.

Od 1899. pa do 1903. godine, Edward je vodio školu samoobrane koju je nazvao – Bartitsu Academy of Arms and Physical Culture, a koju su svi članovi uglavnom neformalno nazivali – Bartitsu Club. Bartitsu klub je bio smješten na adresi 67 B- Shaftesbury Avenue in Soho (London). E. W. Barton – Wright je svoju vještinu Bartitsu reklamirao i pišući razne članke o samoobrani za mnoge ondašnje magazine kao na primjer za Pearson’s magazine i Sandow’s magazine, ali i neke druge.

Također, davao je i česte intervjue za razne novine, kao i organizirao razne prikaze Bartitsu vještine na mnogim mjestima u Londonu, kao na primjer – St. James’s Hall, Oxford Town Hall, Mechanics Institute Hall, kao i nekim drugim manje poznatim dvoranama.

Učestalom korespondencijom s profesorom Jigoro Kanom, ali i koristeći se nekim drugim kontaktima i poznanstvima u Japanu, Barton-Wright je angažirao instruktore majstore juda i ju-jitse iz Japana K. Tani, S. Yamamoto i mladog majstora Yukio Tani, da dođu kao instruktori u London u njegov Bartitsu klub.

Njima se je nešto kasnije pridružio i majstor Sadukazu Uyenishi. E. W. Barton – Wright tu nije stao već je angažirao i poznatog švicarskog instruktora Pierre Vigny majstora vještine savate (francuski boks) i La cane vještine, kao i poznatog majstora hrvanja Armand Cherpillod majstora Schwingen stila hrvanja, da također dođu u njegov Bartitsu klub kao instruktori.

E. W. Barton – Wright je u jednom dijelu svoga kluba namijenio prostor za grupu članova koja je izučavala razne povijesne vrste mačevanja (historical fencing enthusiasts), kako s jednim mačem, tako i s dva mača tj. mačem i bodežom. Instruktor te grupe bio je kapetan Alfred Hutton.

Također, u jednom manjem dijelu kluba , kao dio za pripremu ali i određenu terapiju svojih članova, E. W. Barton – Wright je koristio razna elektroterapijska pomagala koja su se koristila za terapiju toplinom, razne terapije vibracijama, terapiju raznim svjetlima, pa čak i neku vrstu terapije s malom dozom radijacije.

U svom klubu Barton –Wright je prvi u svijetu osmislio posve nov i moderan način treninga koji je danas poznat kao metoda treninga nazvan – kružni trening ili kružna metoda treninga.

U toj kružnoj metodi, osobe su išle od jednog do drugog instruktora (različitih borilačkih stilova) i tako prvo vježbale po Francuskoj (Švicarskoj) metodi, pa Japanskoj, Njemačkoj, i na kraju Engleskoj metodi samoobrane. Instruktori kluba Bartitsu su prihvaćali i razne pozive za borbe (razna takmičenja) u Londonu i okolici, u kojima su oni s lakoćom pobjeđivali sve svoje suparnike.

Organizirajući takva takmičenja, kao i razne borbe između majstora različitih stilova borbe, kao na primjer između boksača (ili hrvača) i majstora ju – jitsu vještine, Barton – Wright je bio začetnik danas vrlo poznatog i popularnog načina borbe pod nazivom MMA (Mixed martial arts). Također, u svom klubu Barton – Wright je prvi organizirao i javno započeo s tečajevima samoobrane za žene.

Bartitsu klub je svoj najveći prosperitet i popularnost imao od 1900. do 1902. godine, nakon čega su počele razne nesuglasice i trzavice u radu unutar kluba, kao i želje za dominacijom i prevlašću od instruktora pojedinih vještina. Edward je tada govorio da je naknada za pojedine majstore prevelika. Pojedini su majstori tako tražili da im se plati za njihov rad daleko veća naknada od onoga što im je on u tom trenutku mogao platiti.

Nesuglasice su postigle svoj vrhunac kada se je Barton – Wright posvađao i potukao s jednim od svojih najslavnijih instruktora Yukio Taniem. Ubrzo nakon toga, u ožujku 1903. godine, E. W. Barton – Wright je zauvijek zatvorio svoj Bartitsu klub.

Tani, Uyenishi i Vigny su nešto kasnije otvorili svoje škole (klubove) za samoobranu u Londonu. Za to vrijeme Barton – Wright je nastavio sa svojim radom na elektroterapiji te je postepeno proširio svoj posao, i prestao davati instrukcije iz samoobrane. Iako je godine 1920. u Indiji izvjesni oficir Henry G. Lang davao instrukcije iz vještine Bartitsu, nakon nekog vremena, slava borilačke vještine jiu–jitsu je totalno izbacila iz upotrebe vještinu Bartitsu, koja pomalo odlazi u zaborav.

Vještina Bartitsu bi možda zauvijek bila zaboravljena da je u jednom odlomku u svojoj knjizi ne spominje pisac Sir Arthur Conan Doyle pišući o avanturama poznatog detektiva Sherlocka Holmesa. Godine 1903. Conan Doyle ponovno vraća svojeg junaka Holmesa u svoju novu priču, knjigu – The Adventure of the Empty House, u kojoj Holmes objašnjava svoju pobjedu u borbi protiv profesora Moriartya (koja se odvijala na Reichenbach Falls), opisujući je riječima da je pobijedio u borbi koristeći se znanjem vještine “Baritsu”, Japanskom vještinom hrvanja i samoobrane, a koja mu je vrlo često bila od koristi.

Iako je pisac Doyle pogreškom preimenovao vještinu samoobrane Bartitsu u “Baritsu” ta je pogreška ipak bila dovoljna da probudi maštu i ponovno pokrene interes čitalaca za vještinu samoobrane – Bartitsu, prvo među mnogim obožavateljima knjiga o avanturama detektiva Sherlock Holmesa, a zatim i među mnogim drugim poklonicima različitih borilačkih vještina i načina samoobrane. Ta je određena misterija, kao i želja saznanja pravog naziva vještine samoobrane kojom se je služio slavni detektiv Holmes, obilježila ostatak 20 stoljeća.

Danas u mnogim serijama i filmovima o avanturama engleskog detektiva Sherlock Holmesa, koriste se određeni zahvati iz samoobrane koje je osmislio Barton – Wright, i time populariziraju taj već zaboravljeni, a po nekima i izgubljeni način samoobrane za gospodu – Bartitsu; The lost Martial Art of Sherlock Holmes.

E. W. Barton-Wright je do kraja života radio kao svojevrstan terapeut specijaliziran za razne inovativne oblike terapija za liječenje raznih tegoba toplinom, svijetlima i elektroterapijom.

Godine 1950., Barton–Wright je zapao u novčane gubitke i tada za njega počinje vrlo loše razdoblje u životu. Upravo tada, 1950. godine njega je svijetu ponovno otkrio britanski (japanski) judo majstor Gunji Koizumi koji ga je intervjuirao za časopis Budokwai, te ga ponovno predstavio kao začetnika vještine samoobrane za gospodu – Bartitsu, na velikom skupu u Londonu. Na žalost, već sljedeće godine 1951., E. W.B arton–Wright je umro u dobi od devedeset godina. E. W. Barton-Wright je pokopan na groblju Kingston (Surrey) u neoznačenom grobu za siromašne.

Na mnoge različite načine, E. W. Barton–Wright je svakako bio osoba ispred svoga vremena.

On je bio jedna od prvih osoba koja je podučavala u Europi neku od japanskih borilačkih vještina, a neki povjesničari govore da je bio i prvi. On je bio prvi instruktor koji je kombinirao znanja iz samoobrane različitih vještina iz Azije i Europe i prvi koji je organizirao takmičenja (borbe) između različitih stilova borilačkih vještina, u početku boksa i hrvanja protiv majstora ju-jitsu, te time započeo organiziranje prvih MMA takmičenja.

Bio je inovator različitih metoda treniranja i kreator načina treniranja u kojem se manje grupe vježbača rotiraju između nekoliko instruktora, danas poznatog načina treniranja pod nazivom kružni trening. Također, bio je začetnik tečajeva samoobrane za žene, kao i jedan od začetnika raznih načina liječenja elektroterapijom.

Danas na početku 21. stoljeća, mnogi ljubitelji različitih borilačkih vještina, kao i mnogi ljubitelji knjiga i filmova o detektivu Sherlock Holmesu, ponovno otkrivaju životnu priču o majstoru borilačkih vještina Edward William Barton – Wright i njegovoj vještini samoobrane Bartitsu– The gentlemanly art of self defence.

Danas se u mnogim zemljama svijeta otvaraju klubovi u kojima razni instruktori navodno podučavaju vještinu Bartitsu, reklamirajući vještinu kao suvremeni oblik samoobrane za gospodu, ili kao zaboravljenu vještinu samoobrane kojom se služio slavni detektiv Sherlok Holmes. Tako se danas mogu pronaći razni Bartitsu klubovi u Americi, Australiji, kao i u mnogim europskim zemljama.

Na žalost, u tim klubovima, većina tih instruktora vještine samoobrane Bartitsu su u stvari samozvani stručnjaci među kojima mnogi nisu nikada vježbali savate (francuski boks), ili vještinu La cane, pa čak niti boks, hrvanje ili ju-jitsu. Njihova vještina samoobrane svodi se tek na nekoliko zahvata u kojima se osoba brani pomoću štapa za hodanje ili kišobrana, a što je vrlo malo u odnosu na širinu tehnika koje je koristio E.W.Barton – Wright u svojoj vještini samoobrane – Bartitsu.

Među mnoštvom raznih instruktora samoobrane, vjerujemo da će se naći i oni instruktori koji vježbaju prema naputku E. W. Bartona – Wright, i da će tako sačuvati od zaborava uspomenu na njega, kao i uspomenu na njegovu vještinu samoobrane za gospodu – BARTITSU.

Od davnina čovjek koristi razne priručne predmete i primjenjuje ih u svrhu samoobrane, prvi takvi priručni predmeti bili su kost, kamen i drvo, a koji su služili za udaranje, gađanje ili probadanje.

Također, tijekom vremena čovjek je bio prisiljen da svoje razne alatke, kao i razne priručne predmete tj. razna oruđa koristi u svrhu samoobrane.

Bodež (nož), koplje, luk i strijela, a nešto kasnije i sjekira bila su prva čovjekova oružja kojima se je on služio, u prvom redu u lovu, a kasnije i u borbi čovjeka protiv čovjeka tj. u ratne svrhe. Tijekom vremena, a silom prilika, ljudi su bili prisiljeni usavršavati njihovu uporabu.

Mnogi su tako postajali izuzetno vješti u korištenju raznog oruđa i ono je u njihovim rukama postajalo opasno sredstvo samoobrane.

Čovjekovim razvojem kroz stoljeća stvarana su kroz ljudsku povijest različita oružja koja su se koristila na razne načine i sva u svrhu pobjede čovjeka nad svojim neprijateljem.

Čovjek se od davnina, dakle, na razne načine susretao s oružjem pa htio on to ili ne bio je prisiljen poznavati ga i znati ga primijeniti. Tako su pojedini muškarci (a ponegdje i žene), vježbajući s određenim oružjem postali pravi stručnjaci u baratanju tim oružjem.

Povijest čovječanstva puna je velikog spleta različitih i nadasve genijalnih oružja od kojih su mnoga imala višenamjensku ulogu.

Ti vješti pojedinci počeli su podučavati i druge i tako stvarali određene borilačke stilove s oružjem, koji su se vježbali uglavnom u sklopu raznih drugih borilačkih vještina, da bi malo po malo ti praktikanti u pojedinoj vještini s oružjem, često toj vještini davali i razna imena. Takvim vježbanjem čovjek je stjecao naziv vještog borca iz određene vještine koju je prakticirao.

Mnogi majstori borilačkih vještina, kao i razni ratni zapovjednici pretežno su sami izrađivali i osmišljavali tip i vrstu pojedinog oružja i u tome su neki bili iznimno veliki majstori. U mnogim su se zemljama svijeta tako razvijale različite vještine u prvom redu samoobrane, primjenom oruđa koje tako i za tu svrhu postaje oružje.

Mnogi su ratnici (majstori borilačkih vještina) nosili sa sobom i služili se raznoraznim tipovima oružja, a što je pak ovisilo o samoj borbi s protivnikom tj. borbenoj akciji, kao i cilju koji se je htio postići tom akcijom, ali i vještini borbe kojoj su bili vični.

Osnovnih oružja za upotrebu ima prilično malo, ali učestalom njihovom modifikacijom dobilo se na stotine različitih oružja, u raznim dijelovima svijeta, a vještina rukovanja nekim od tih oružja nije nimalo lagana. Tako na primjer, smatra se da osnovnih oružja u vještini kung fu ima 18, u karateu 7 uz 5 oružja samuraja, u vještini nin jutsu 8, u tae kwon do vještini 6, iako ti podaci variraju ovisno o tumačenju različitih stručnjaka.

U vrijeme kada su neke vještine borenja nastajale druge su već bile potpuno potisnute iz prakse kao i neka oruđa ili oružja kojima su se služili pri tim vještinama. Mnoge takve vještine ako nisu doživjele kasnije svoju renesansu, postupno su padala u zaborav ili su postajala dio folklornog obilježja neke zemlje, a koja se njeguju u različitim društvima za očuvanje kulturno – povijesnih tradicija pojedine zemlje a između ostalog i borilačke vještine toga kraja.

Različiti majstori borilačkih vještina su tehnike s oružjem različito sistematizirali kao i na različite načine uvježbavali tehniku rada s tim oružjem. Većina tih oružja su danas zastarjela te prevladana, a vježbanje s njima koriste uglavnom vježbači raznih borilačkih vještina više radi vježbe tjelesne ali ponekad i mentalne kondicije.

Rukovanje raznim oruđem i oružjem ubraja se u najozbiljnije i najteže faze učenja u raznim stilovima borilačkih vještina, dok rukovanje istovremeno s dva oružja, se smatra jednim od najtežih vježbi u učenju rukovanja s oružjem i predstavlja određenu naprednu tehniku kojoj su vični samo vrlo vješti majstori borilačkih vještina.

Majstor određene borilačke vještine, da bi naučio ispravan i sinkroniziran rad tj. ispravno korištenje s dva oružja istovremeno, mora dugotrajno vježbati kao i steći određeno iskustvo.

Korištenje i rad s dva oružja istovremeno, ima dugu tradiciju i poznato je još iz vremena starog Egipta (vještina zvana -nabbut), pa iz starog rima (gladijatori –retario –borci s trozupcem i mrežom, pa –dimachaeri –borci s dva mača), pa talijanski način borbe mačevima (nož naziva cinquedea držao se u lijevoj, a mač u desnoj ruci), pa španjolski (vještina – espada i daga), pa u polineziji (vještine – arnis de mano, arnis, escrima, kali), pa u Thailandu (krabi krabong), pa japanski način borbe (vještina naziva nito ryu, kreator M. Musashi), pa kineski (razni kung fu stilovi), kao i mnogi drugi.

Svakako da vježbač borilačkih vještina prije nego što se počne koristiti istovremeno s dva oružja, treba prvo uvježbati rad s jednim oružjem, a prije nego uopće krene s vježbanjem treba poznavati neke osnovne stvari o oružju s kojim se želi koristiti.

Tako prvo i osnovno što bi svaki vježbač s oružjem morao znati je njegova osnovna podjela.

[separator type=”thin”]

Oružja se po svom postanku tako dijele na tako zvana – hladna oružja ( nož, mač, sjekira i slično ) i vatrena oružja ( pištolj, puška i sl. ) , dalje se dijele na tako zvana meka oružja ( lanac, konop, nunchaku i sl. ) i tvrda oružja ( mač, sjekira i sl. ), također se dijele na kratka oružja ( nož i sl.) i dugačka oružja ( koplje i sl. ) , pa na tupa oružja ( metalne palice i sl. ) i naoštrena ili nazubljena oružja ( noževi, buzdovani, kama i sl. ) . Oružja se još dijele i na pojedinačna oružja ( koplje i sl. ) te oružja koja se koristi u paru ( sai, nunchaku, tonfa, kama i sl. ) , kao i na tako zvana tradicionalna oružja ( katana i sl. ) te moderna oružja ( automatska puška i sl. ). Također, postoji i podjela na oružja koja se drže ( mač, kama i sl. ) i ona koja se bacaju ( nož, koplje, bumerang i sl. ) . Sve prije navedeno spada u osnovnu podjelu oružja prema njegovoj svrsi te osnovnoj namjeni za koju ono služi.

** MALO PAŽNJE MOLIMO
U gornjem smo odlomku primijenili jedan način ispisa koji je prije svega bolje razumljiv vašim digitalnim čitačima/isporučiteljima, aplikacijama, web servisima, RSS kanalima i slično. Isto neka su istraživanja pokazala da je stavljanje razmaka ispred i iza zagrada čitljivije i ljudskom oku. Ako ste voljni svakako nam dostavite i svoje mišljenje.

[separator type=”thin”]

Pri uporabi svakog oružja valja osigurati njegovu najveću djelotvornost pa se tvrda oružja moraju upotrebljavati kao da su meka, a meka kao da su tvrda, jer upravo na taj će se način uvelike pojačati djelotvornost oružja koje koristimo.

Prikladna udaljenost koju se treba održavati u borbi s oružjem u odnosu na protivnika različita je u obrani i u napadu. Ako je udaljenost manja, lakše je napadati a teže se braniti. Nasuprot tome ako se udaljenost poveća, teže je napasti a lakše se braniti. Upravo iz tog razloga kratka oružja poput noža dobra su za napad, dok suprotno tome dugačka oružja, kao što je koplje bolja su za obranu.

Kada uzimate oružje u ruke, morate imati poštovanje prema njemu, i tek onda započnite s vježbanjem. Svako oružje treba strpljivo i pomno odabrati, jer ono nije jednako za svaku osobu, zato ne treba uzimati standardna oružja već ih treba prilagođavati sebi. Oružje treba prilagoditi svome stasu (svojoj visini, veličini šake, kao i snazi). Tako će osoba nižeg rasta te slabija, koristiti nešto kraća i lakša oružja dok će suprotno tome teža i snažnija osoba koristiti duža i nešto teža oružja. Također, oružje se bira i prema stupnju majstorstva, kojim je određena osoba ovladala u korištenju i radu s nekim oružjem.

Ako se osoba želi istovremeno koristiti s dva oružja, treba znati da je mnogo bolje ako su oružja kojima radi različite težine ili duljine. Ako je osoba dešnjak u desnoj ruci koristit će nešto teže i duže oružje dok će u lijevoj ruci koristiti nešto lakše i kraće oružje. Prvo dobro uvježbajte pokrete s jednom, onda s drugom rukom i tek tada krenite s vježbanjem istovremeno s obje ruke.

Pazite, nije jednako da li osoba koja je dešnjak radi s oružjem desnom ili lijevom rukom. Ruka koja je dominantna je snažnija i mnogo spretnija i njome se je mnogo lakše služiti za rad s oružjem, dok smo sa suprotnom rukom mnogo nespretniji, slabiji i sporiji. Upravo zato sa slabijom rukom treba mnogo više strpljenja i vježbanja kako bi se ovladalo vještinom baratanja određenim oružjem, a da se s oružjem može istovremeno raditi s obje ruke.

Isto pravilo vrijedi i kod korištenja vatrenog oružja. Tako primjera radi, dešnjak će u desnoj ruci koristiti snažnije oružje, preciznije, te većeg kalibra i s nešto jačim trzajem i uglavnom poluautomatsko oružje,dok će u lijevoj ruci koristiti nešto manje i lakše oružje, manjeg kalibra i uglavnom automatsko oružje.

Za osobu koja se koristi oružjem istovremeno s obje ruke, smatra se da će se s oružjem u slabijoj ruci uglavnom samo braniti, dok će s jačom i dominantnom rukom napadati i zadavati udarce. Takvo mišljenje nije točno, jer se takva tehnika može vidjeti uglavnom samo kod početnika, dok bolji majstori mogu jednako dobro braniti se kao i po potrebi napasti protivnika koristeći se oružjem u obim rukama.

Ponekad se može vidjeti kako neki vježbači pojedinih stilova borilačkih vještina u radu s oružjem, vrte oružje velikom brzinom oko ruke ili tijela, a ponekad rade i različite gimnastičke vježbe držeći oružje u rukama. Oni se uglavnom služe s oružjem za vježbanje (replikom pravog oružja), a koja su ponekad tako loša u odnosu na pravo oružje da bi se ono moglo čak nazvati i – igračkom. Takve replike oružja nemaju pravu oštricu (nisu naoštrena ili nazubljena). Također, ta oružja nemaju potrebnu pravu težinu, kao niti čvrstoću koju bi takvo oružje trebalo imati.

Vježbači koji mašu i vrte oružje oko sebe, uglavnom nisu pravi majstori i vjerojatno nisu nikada bili u pravoj prilici da su morali koristiti to oružje u stvarnoj i realnoj borbi. Kada biste napali takve vježbače, njihova bi se obrana vrlo brzo srušila i oni se ne bi znali obraniti na ispravan način.

Nije isto vježbati s oružjem na treningu tj. vježbati s replikom oružja za potrebe izvođenja neke kate, ili koristiti to oružje u pravoj borbi. U pravoj i realnoj borbi nećete dobiti ocijene za vaš umjetnički dojam u radu s oružjem. Također, ni vaša brzina mahanja oružjem ili vaše znanje gimnastičkih elemenata neće doći do nekog izražaja, a niti ćete nekoga s time impresionirati ili preplašiti.

Napad oružjem, dakako najopasnija je vrsta napada. Oružje, hladno ili vatreno, uvijek nedvosmisleno pokazuje namjere napadača. Čovjek koji nas napada ili nam prijeti štapom (palicom), nožem, pištoljem ili bilo kojim drugim oružjem (ili određenim oruđem), sigurno je opasan. Uz to je možda odlučan da nas ozbiljno ozlijedi ili čak ubije.

Svaki bolji majstor borilačkih vještina kazat će vam da u radu s oružjem u pravoj i realnoj borbi morate poštovati osnovno pravilo, a to je pravilo ekonomičnosti. Ekonomičnost pokreta je obavljanje pokreta sa što manjim utroškom energije. Drugim riječima ne smijete izvoditi nikakve nepotrebne pokrete, a koji nisu nužni u vašoj obrani ili napadu.

Ako napravite i najmanju pogrešku, ili je tlo na kojem stojite sklisko, neki vaš trenutak neodlučnosti, neka vaša prerana ili prekasna reakcija, sve to može imati teške posljedice po vas. Svaki suvišan pokret je nepotreban, a nepotrebnim mahanjem oružjem samo riskirate da vam ono ispadne iz ruku i da tim oružjem naoružate svog protivnika, koji će to iskoristiti i napasti vas s njime.

Kada koristite dva oružja bilo bi idealno da se služite s dva različita oružja, kao na primjer s mekim oružjem (nunchaku, lanac i sl.) u desnoj a s tvrdim oružjem (mač, sai i sl.) u lijevoj ruci (Ako je osoba dešnjak). Pazite, meko oružje se savija i ako to niste prije uvježbali teško ćete se znati ispravno obraniti od njega.

Ako imate u rukama dva tvrda oružja, mnogo je bolje da u lijevoj ruci držite i koristite kraće oružje, dok u desnoj duže oružje. Također, bilo bi dobro kada biste bili u stanju da se branite i napadate podjednako s obje ruke.

Kad vas netko napada s oružjem tu nije dovoljno samo odbiti napad (obraniti se). Trebat ćete ići dalje u protunapad i boriti se sve dok napadač drži oružje u ruci. Tek kada napadač ispusti oružje i prestane s borbom te napadom na vas, možete se polako udaljiti, ali nikako prije nego ste vidjeli da je napadač ispustio oružje i da ono više nema opasnosti po vas.

Često čete čuti kako razni stručnjaci, govore da u trenutku napada oružjem, osoba koja je napadnuta, treba biti hrabra, smirena te pribrana. Sve to dakako stoji ali svaka osoba koja je preživjela takav napad kazat će vam još nešto. Kada vas netko napadne s oružjem, ako se želite uspješno obraniti potrebno je da se ne bojite smrti.

Upravo strah od smrti, učinit će vaše pokrete ukočenim i nedovoljno brzim. Vaše će reakcije tada biti neodlučne i usporene, a time što je i najgore po vas – nedovoljno učinkovite.

Pazite, čim ste uzeli oružje u ruke, dali ste protivniku do znanja kojom se borilačkom vještinom služite, a kada ste zauzeli položaj i počeli se kretati pokazali ste mu i koliko ste vješti u rukovanju s oružjem.

Nemojte se hvalisati s oružjem ili mahati njime u želji da nekoga impresionirate ili zastrašite. To bi po vas mogla biti kobna pogreška. Znači, vaša prva pogreška bit će ako ste nepotrebno uzeli oružje u ruke, vaša druga pogreška bit će ako se njime ne znate služiti. Treća, a možda i vaša posljednja pogreška, biće, ako ispred sebe imate osobu koja se zna služiti oružjem.

Niti jedan pravi majstor borilačkih vještina koji se zna služiti s oružjem, neće koristiti oružje ako ono nije nužno potrebno u samoobrani. Također, nikada neće uzeti oružje ako ga zaista ne misli i upotrijebiti. Kada uzima oružje znat će se s njime služiti, kao i koristiti ga s obje ruke jednako dobro.

Ispravno korištenje te istovremeni rad s dva oružja, traži od majstora borilačkih vještina dugotrajno vježbanje, a njegovo korištenje u borbi i ogromno iskustvo.

Kažu za Snowfeet mini skije da su produkt, odnosno dijete ljubavi skijanja i klizanja, a glasine o njihovom nastanku govore o tome kako je skijaš došao na brdo da bi se skijao, ali je zaboravio skije. I učinio je jedino pametno i razumno što je mogao – skijao je u papučama. Prilikom toga je otkrio da mu je bilo prilično zabavno.

Snowfeet mini skije su u suštini dva plastična korita koja stavljate na svoje cipele i pričvrstite da budu jedno s vašom cipelom. I to je to.

Dolaze u jednoj veličini koja pristaje na manje više sve cipele, iako proizvođač savjetuje da to budu cipele od broja 39 do 46.

Uglavnom Snowfeet je zamišljen za skijanje i za klizanje, doduše upravljanje i manevriranje nije baš precizno kao na skijama ili klizaljkama, ali su zato iznimno male i mobilne tako da ih tek u običnom ruksaku možete ponijeti bilo gdje, a jednom kad su na nogama nema tog zapič…stazice kojom nećete moći krenuti, a gdje recimo sa skijama i snowboardom nikako ne bi mogli.

Uglavnom ako ima snijega, leda Snowfeet će poslužiti da se sjedinite s prirodom.

Osim toga, prema riječima autora već tisuće ljudi uživa u ovom novom sportu i svake godine ta brojka raste, a stručnjaci se nadaju da će jednog dana postati i olimpijski sport.

Uvjereni smo da većina nas prigovara na nepočišćene ceste (s razlogom) na zaleđene kolnike, neočišćene pješačke i biciklističke staze (s razlogom), uglavnom, pretvaramo se u prava stara gunđala kad u ponedjeljak ujutro treba krenuti na posao, a vani sve nešto bijelo, hladno, ledeno.

Kad pak se Bajkalsko jezero zimi smrzne, a smrzne se svake zime i traje mjesecima, Ljubov Marekhodova obuva stare klizaljke koje je izradio još njezin otac 1943. godine te odlazi na otok Olkhon usred Bajkalskog jezera kako bi na svojoj farmi nahranila te provjerila stoku.

Iako je Lyubov u mirovini, a 42 godine je radila kao tehnološki inženjer u tvornici Kuibyshev u Irkutskom, farmerski život u mjestu gdje se rodila, na obalama Bajkalskog jezera nešto je što je čini sretnom i živom.

https://www.instagram.com/p/Bdcjmq9gHZ1/

Ova 76 godišnja farmerica/klizačica/super baka iz Sibira ima više jutarnje energije od svih nas zajedno, jer svakog dana na klizaljkama prelazi kilometarske udaljenosti na temperaturama koje padaju i do -50°C.

Klizaljke je izradio njezin pokojni otac, a koje se stavljaju na tradicionalne ruske Valenki čizme. Čizme su to za koje kaže baka Ljubov da joj drže noge toplima te se osjeća sigurno u njima.

Ova sedamdesetogodišnjakinja bez ikakvog straha svakog jutra prelazi velike udaljenosti, a kako i sama kaže klizanje na duge staze nešto je što je prati cijeli život.

“Uvijek sam klizala velike udaljenosti, a počela sam klizati kad sam imala 7 godina”, izjavila je za Siberian Times. “Ne volim moderne klizaljke, klimaju se oko zglobova i nisu mi tople. Valenki čizme su uvijek tople.”

“Ovdje živimo sretnim životom, ja i moje životinje. Dok preko ljeta viđam svu rodbinu, preko zime sam previše zaposlena i nemam vremena za dosadu”.

Od 2011. godine, kada joj je umro suprug, Ljubov živi sama. Ustaje svako jutro u pola šest kako bi zapalila pećnicu te nahranila stoku.

Znamo da zvuči grubo, ružno, te se nadamo da nam je intuicija skroz u krivu. Možda čak i zvučimo poput raznih teoretičara zavjere, ravne zemlje koji su eto ponovno očekivano digli rep te demantirali lansiranje Falcon Heavy rakete te Teslu Roaster u svemiru uz pitanje – A gdje su sateliti? Zašto kamere na Roadsteru ne vide satelite, meteore, te bilo kakav materijal u Svemiru? Idemo mi u realnost.

Već smo par dana svjedoci koreografije navijanja koje možemo gledati prilikom nastupa Korejskih, a ponajviše Sjevernokorejskih sportaša, jer te su dvije zemlje, što zbog mira u svijetu, što zbog politike, a što zbog slanja poruke – sve je ok ovdje dolje – odlučili spojiti dva kontingenta sportaša i nastupati kao jedan – onaj korejski.

No, kako stvari stoje, Sjeverna Koreja nije toliko opterećena svojim sportašima, i doista se nadamo da će isti ispuniti dio očekivanja Kim Jong-Una, jer stvarno nam je teško zamisliti koje će posljedice snositi sportaši koji se neće istaknuti na ovim igrama, a o nekim nenamjernim, sasvim normalne ljudskim pogreške prilikom natjecanja da i ne spominjemo.

Kim Jong-Un lišavao je živote svojih sugrađana i zbog znatno manjih grešaka ili čak samog neslaganja s njime.

No, zimske olimpijske igre imaju još jedan kontingent iz Sjeverne Koreje. Radi se o 230 djevojaka, krasnih djevojaka – navijačica koje u strogo definiranoj i režiranoj koreografiji prate nastupe sportaša obiju Koreja.

At the women’s ice hockey at the PyeongChang Winter Olympics, North Koreans cheer: Go for it, go for it, our players, go for it! pic.twitter.com/ELTt4T7VXn

— Anna Fifield (@annafifield) February 10, 2018

Iako je njihova hokejska ekipa izgubila 8:0 od Švicarske, navijanje je bilo na vrhuncu, što pak bi dalo naslutiti da tu nema previše prostora sportu i emocijama vezanih uz sport. Kad gubiš, tužan si, frustriran, kad pobjeđuješ sretan, ekstatičan ponekad. Zar nije tako?

Dit is dus echt heel bijzonder. #BNR #pyeongchangOlympics2018 pic.twitter.com/mDha25Px9g

— Thomas Schuurman (@ThomasSchuurman) February 10, 2018

Sve nam to govori da se ipak iza tih umjetnih i obaveznih smiješaka, sreće i bodrenja vlastitih timova krije puno mračnija slika. Sjeverna Koreja je poznata kao ne baš lijepo mjesto, poznata je po apsolutnoj diktaturi njihovog vođe i doista svakodnevnog pribojavanja za vlastiti život.

Neki mediji prenose da je i ovaj kontingent navijačica, a kojem je bio privremeno dozvoljen izlazak iz Sjeverne Koreje, sačinjen samo od onih sretnica, a koje su vrlo vjerojatno kćeri elitne i povlaštene gornje klase, dok se žene čije su obitelji nestale ili žive vam Koreje nisu mogle kvalificirati zbog straha od potencijalnog bijega.

Poruke koje pak šalju svojim navijanjem prilično su općenite i generičke poput “Naprijed ekipa!”, “Drago nam je!” i slične.

No, bilo kako bilo, možda je ovaj potez zajedničkog nastupa na zimskim olimpijskim igrama i svojevrsna ruka mira te početak rješavanje dubokih problema koje ove dvije zemlje imaju još od 1953. godine kada je završio trogodišnji korejski rat.

Barem se želimo nadati tome.

Jer Kim Jong-Un s jedne strane, Trump s druge strane, te opaka sestra Kim Yo-Jong u sredini nikako ne daju naslutiti na dobro.

Kim Yo Jong when the Americans walk in pic.twitter.com/pVfY4C2dTp

— Stef W. Kight (@StefWKight) February 10, 2018

Na nadolazećim zimskim olimpijskim igrama koje će se održati od 9. veljače pa do 16. veljače u PyeongChang u Južnoj Koreji svim sudionicima, a njih će biti 2 925 bit će podijeljeno točno 110 000 kondoma. Što jednostavnom matematičkom računicom, a pošto igre traju 16 dana, iznosi 37 kondoma po sportašu. Uzmemo li u obzir da se radi o oba spola, a koitus za koji je potreban jedan kondom obično ide u paru, pretpostavka je da će se sportaši oprašivati 3-4 puta dnevno.

Uz ta svakodnevna seksualna natjecanja sportaši bi se trebali natjecati u određenim zimskim sportovima koji su uobičajeni za zimske olimpijske igre, recimo skijaški skokovi ili boćanje na ledu.

Časopis The Morning Post također donosi informaciju da je ukupna brojka rezerviranih kondoma za ove olimpijske igre za 10 000 komada već od brojke koja je bila podijeljena u Vancouveru 2010. godine te Sochiju 2014. godine.

Iako je to dosad najveći broj podijeljenih kondoma na zimskim olimpijskim igrama on dakako nije ni približno blizak rekordu koji iznosi 450 000 kondoma koji su bili podijeljeni sportašima ljetnih olimpijskih igara u Rio 2016. godine. Doduše ljetne olimpijske igre imaju nešto više sudionika od zimskih.

U PyeongChang su se pobrinuli da kondomi budu lako dostupni pa se tako košare kondoma nalaze u svim muškim i ženskim toaletama u olimpijskom selu, nalaze se u press centrima, te media centrima te naravno i u medicinskim centrima, što pak nam govori da će i novinari, reporteri, ali i doktori dobiti svoju porciju užitaka.

Uglavnom, gospodo, puno je to seksa, i doista se pitamo kako se sportaši uopće stignu natjecati.

Tvrtka Convenience Co., proizvođač kondoma, a koja je donirala preko 100 000 za olimpijske igre samo želi “uspješno održavanje zimskih olimpijskih igara te svakako spriječiti ikakvu mogućnost širenja virusa HIV.”

Glasnogovornik pak igara Chung Geun-sik je izjavio: “Ne očekujemo da će ih sportaši iskoristiti sve.” što zvuči pomalo kao izazov.

Kristianu Amstrongu na mnogo bismo stvari mogli biti zavidni: sportaš je s popriličnom kondicijom i isklesanim tijelom, mlad, pametan. No, kako kaže, ni do čega u životu nije došao preko noći. Za sve životne uspjehe potrebno je puno rada i discipline.

Vježbanje je njegov život

Kristian je u sportu doslovce cijeli život. Krenuo je od taekwondoa, tenisa pa nogometa te naposljetku rukometa koji je trenirao preko 10 godina. Diploma na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu bila je san koji je ostvario u zadanom roku. No, to ga nije učinilo vrhunskim sportašem. Uz formalno obrazovanje, objašnjava nam Kristian, potrebno je stalno ulagati u sebe.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””] Treniram triput tjedno po sat vremena, imam aktivne odmore, puno važnosti pridajem vježbama disanja. Naravno, puno i čitam te slobodno vrijeme koristim za seminare i radionice.   [/perfectpullquote]

OK, kažete, ima još dečki koji su disciplinirani po pitanju vježbanja. Ima, slažemo se! No, iza Kristianove jake posture krije se ljubav ne samo prema treninzima, već i prema pomaganju drugima da ostvare svoju idealnu formu.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””] Unazad 11 godina pomažem ljudima u grupnom sustavu tjelovježbe i individualnog treninga da dođu do svoje idealne forme koja se ne odnosi samo na tjelesni izgled, već i na razvijanje tjelesnih sposobnosti (snage, jakosti, izdržljivosti, mobilnosti, fleksibilnosti, koordinacije i eksplozivnosti). Na prvome mjestu je naravno zdravlje i dobar osjećaj dok vježbamo.   [/perfectpullquote]

Puno ljudi izvana izgleda odlično, ali sposobnosti su im prosječne

U svojoj dosadašnjoj karijeri profesionalnog trenera, Kristian se susreo s puno ljudi koji izgledaju odlično, no čije su sposobnosti prosječne ili čak ispod prosjeka.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””]Figura je važna, no nije sve u izgledu. Na prvome mjestu trebali bi nam biti zdravlje i dobar osjećaj koji nam daje vježbanje jer tako ostajemo motivirani. Vježbanje dakle nije samo pitanje dobrog izgleda, već vježbanjem utječemo na unapređenje zdravlja, poboljšanje tjelesnih sposobnosti, mentalnog stanja i poboljšanje držanja tijela ili posture. Dovoljno je vježbati triput tjedno po sat vremena. Nemojte se preforsirati jer je ovdje balans jako važan! Radije onih dana kada ne trenirate napravite aktivan odmor, vježbe mobilnosti i vježbe disanja koje su jako bitne jer direktno utječu na zdravlje, emocije i naš fokus. Uz primjenu ovih savjeta ostat ćete vitalni i aktivni i sa 60, 70 godina, kada ćete vi postati primjer drugima da se može![/perfectpullquote]

Vježbajte s profesionalcem, ali pazite da ne pretjerate

Dakle, ako je vjerovati Kristianu, u životu je jako važan balans. Jedite zdravo, ali se nemojte izgladnjivati. Vježbajte, ali ne forsirajte svoj organizam. Odmorite kada vam je odmor potreban. Podjednako pozornosti obratite na svoje fizičko, umno i emotivno zdravlje. Dakle, vježbajte, puno čitajte, naučite biti sretni – samo su neki od njegovih savjeta o kojima vrijedi razmisliti.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”” class=”” size=””] Naravno da je u tome ponekad teško ustrajati sam, osobito s obzirom na današnji ubrzani način života. No, zato postoje profesionalni treneri koji će s obzirom na vaše potrebe i vrijeme koje imate za sebe i za vježbanje, osmisliti treninge koje ćete moći pratiti i s kojima ćete napredovati. [/perfectpullquote]

Kristian čitatelje našeg portala toplo poziva na besplatni prvi sat gdje se možete upoznati s vođenjem profesionalnog trenera i već danas poduzeti nešto po pitanju svoga zdravlja. A birati možete između čak četiri lokacije: Bundeka (Damira Tomljanovića Gavrana 11), VMD-a (Strojarska ulica 20), Nove Galerije (Zagrebačka avenija 104) ili Dubrave (Avenija Dubrava 33). Posjetite Kristianovu web stranicu i saznajte više informacija.