Ljekovitu snagu glazbe poznavali su ljudi iz prošlosti i trudili su se iskoristiti je što više. Među primitivnijim plemenima nekada bilo je uobičajeno koristiti bubanj i razne udaraljke kako bi se povećala djelotvornost ljekovitih biljaka.
Osim toga, koristili su udaraljke, razne zvečke i bubnjeve kao lijek sam za sebe. Takva praksa bila je uobičajena nekada, ali i danas među američkim indijancima.
Paul Rudin u eseju Music and Medicine Among Primitive Peoples navodi kako se u plemenu Ojibwa takozvanijessakid vračevi koriste pjesmom uz zvuk zvečke te se taj način liječe bolesne. Slično je u plemenu Winebago: oni koji su primili u sebe “duh medvjeda” također mogu zaliječiti rane tako da pjevaju.
U drevnim civilizacijama bilo je poznato da glazba ima takve učinke i namjerno su je koristili na taj način.
U Finskom epu Kalevala može se pročitati kako je neki mudrac uspješno ne samo smirio divljanje pobješnjele mase ljudi, već i hipnotizirao ljude pomoću glazbe.
U Bibliji se navodi kako je kralj Saul, kojeg je mučio zli duh, pozvao Davida, vještog svirača harfe, koji bi svojom glazbom istjerao zloduha.
Arapi su, s druge strane, vjerovali kako muzika ima pozitivan utjecaj na životinje. Vjerovali su kako sviranje i pjevanje pastira poboljšava zdravlje stada. Među Grcima se također znalo kako je glazba ljekovito sredstvo.Homer govori o tome kako je krv iz Odisejeve rane bila zaustavljena melodijom pjesme.
Preciznije informacije su dostupne o tome kako je Pitagora koristio glazbu. Napisao je Porfir, djelo koje se može smatrati temeljnim glazbenim obrazovanjem o melodijama i ritmovima koji imaju ljekoviti i pročišćujući utjecaj na ljudske strasti i ponašanja te ponovno uspostavljaju harmoniju duše.
Koristio je iste metode za liječenje tijela i uma. Navečer, kad bi se njegovi učenici spremali na spavanje, on bi ih glazbom oslobodio svih uznemiravanja i nervoza tijekom dana te bi mirno i spokojno zaspali.
Ujutro bi ih budio opet uz zvuke glazbe. Porfir je Pitagora upotrijebio kada je htio obuzdati pijanog čovjeka koji je, zbog osvete htio zapaliti nečiju kuću. Pitagora je u tom pothvatu uspio.
Platon je također bilježio značajani utjecaj glazbe kod psihoterapije i obrazovanja kao što je vidljivo iz sljedeće izjave iz njegove Republike: “Ritam i harmonija tonu duboko u dušu te se tamo primaju donoseći tijelu i umu mir što je moguće samo kod onoga koji je pravilno odgojen”.
Aristotel spominje, među različitim funkcijama muzike, onu koja otkriva emotivne karakteristike, što pokazuje zanimljivu sličnost s nastojanjima moderne psihoanalize.
Nećemo se više baviti Grcima i njihovim metodama liječenja glazbom, a ako nekoga zanima period od antike do renesanse i čitavog 18. stoljeća može pročitati rad Bruna Meineckea o povijesti muzičke terapije i esej Armena Carapetyana na istu temu u knjizi Muzika i medicina.
U 19. stoljeću, zbog pretežno materijalističkog trenda, ova metoda psihoterapije bila je komparativno zanemarena. Možemo reći da su učinke glazbe u to vrijeme više cijenili vojnici od medicinara.
Svaka pukovnija imala je svoju glazbeni sastav te se koristilo muzikom kako bi se podigao i zadržao moral vojnika. Mnogi vojnici ne samo da su voljeli pjevati u tim prilikama nego su i osjetili moćni utjecaj zvuka glazbe.
Jedna od pjesama koja je odzvanjala u rovovima tijekom 1. sv. rata imala je ovakav tekst: Sing, boys, sing / To keep the wolf at bay / All listlessness and sadness / With song we’ll chase away (Pjevajte, dečki, pjevate / zadržite vuka u uvali / Sav umor i tugu / Protjerat će pjesma).
Nekoliko je liječnika ipak koristilo muzičku terapiju u svojoj praksi. Među njima je bio Hector Chomet koji je u svojoj knjizi Utjecaj glazbe na zdravlje i život opisao različite slučajeve liječenja glazbom.
Jedan od spomenutih bio je o ženi koja je bolovala od epilepsije te je jednom dok je slušala glazbu osjetila nadolazeći napad i imala sve simptome istog, no nije se dogodio. Od tog momenta, na prvi znak simptoma, slušala je glazbu te je na ovaj način potpuno prevladala svoju bolest – napadi se više nisu događali.
U našem stoljeću te pogotovo u zadnjim desetljećima bilo je mnogo obnavljanja interesa za terapiju glazbom. Pokazalo se da je najznačajniji utjecaj glazba imala kao način smirivanja boli kroz korištenje u bolnicama, pogotovo psihijatrijskim klinikama, s ciljem proizvodnje smirujućeg efekta na pacijente te kao sredstvo zokupljanja u skladu s radnom terapijom.
Istinski znanstveni pristup terapiji glazbom trebao bi se temeljiti na preciznom poznavanju različitih elemenata od kojih je sastavljena sama muzika te njihovo djelovanje na psihološke funkcije i psihološke uvijete bolesnika.
